Župska poezija

Milosav Čvorović je rođen 1956. godine u Zagradu u Župi. Diplomirao je na Filozofskom

fakultetu u Nikšiću, Odsjek za srpskohrvatski jezik i književost.

Objavljivao je poeziju u „Univerzitetskoj riječi“, „Mladosti“, „Nikšićkim novinama“ i „Indeksu“.

Dobitnik je prve nagrade „Nikšićkih novina“ za poeziju 1986. godine.

Objavio je knjigu „Put u Mantineju“.

Izabrali smo neke od pjesama. Ostale možete pročitati na sajtu www.montenegrina.net

OPOMENA

Pamti miris dara na stolu,

blagost tišine iza braga,

tamo još ima lijeka rođenom bolu,

s tuđeg vrela ne dolazi snaga.

Ne zaboravi toplo rame kamena

na koje si stavljao ruku,

tamo još ima svjetlosti i plamena

kad čežnja tone u noć gluhu.

Sanjaj jutra srebrni zrak

što budi milujući lice,

pa će nestati sa snova gluhi mrak

i čućeš u zavičajnim šumama ptice.

Vrati se prvoj stazi

kojom si krenuo u svijet

goloruk i mali.

Ne daj vrt djetinjstva

da spale zaborava mrazi,

neka te čeka kad zadnjoj luci

donesu vali života brod.

Tu hlad je čudesne voćke

gdje zri od svih veći

i kao očinska milošta rijedak plod.

Tu ćeš poslednji put

licem k suncu leći,

i sklopiće se nad tobom

kao majčini dlani

rođeno nebo čisto.

Kroz grane bora čućeš

divljega vjetra dah.

Iz urne uspomena

sipaće zlatan prah.

Ti i grudva zemlje na srcu

bićete isto.

VELIKI PUTNICI

Starcima iz mog zavičaja

Njihov svijet je jasno omeđen,

nema lutanja, svi znaju putokaze

i žive tako život određen

hodeći predaka poznate staze.

Traju tiho na goletima surim

šibani vjetrima ko oštra trava planinska

težačke dane pod nebom tmurnim

i niže se suđenih godina niska.

S putovanja se brzo vrate u svoje međe

gdje su krčili i šume žive

da bi korijen svoj pustili dublje

jer začas moćni namršte vjeđe

i iznenada ratne planu zublje.

Za jedno putovanje se dugo spremaju

i zato se čitavog života trude

da im se na Velikom ispraćaju

reče da spadaju međ prave ljude.

Toga se puta niko ne boji

u međe groblja starog

nema tuđeg i stranog

svi su naši i svoji.

To smrt i nije no kratak rastanak samo

svi ćemo jednom, kažu, otići tamo,

pa pričom brišu prah zaborava

sa starih likova i vremena što spava.

DOBRO JUTRO

Sanjam – došla si!

i puca led na jezerima duše

a na oblaku spreman

orkestar žutih truba.

Budim se –

to jutro svjetlokoso

kraj uzglavlja mi stoji

i čujem stari sat

i traje stari bol...