,,Vrtače je preplavilo more divljih trava,

svi tragovi pluga nestaše pod njima,

ni laveža, ni čaktara, katunište spava,

ispod julskog neba, kao da je zima…’’

Na zelenom tepihu, prosulo se žuto cvijeće. Nigdje nema vunenih oblačića da ga skrate za glavu. Nema krave da preživa i repom tjera dosadne muve. Nema ubrađenih planinki da sliju kalicu i izvuku kocku cukra iz dzepa traveze. Samo nad planinom ponalijegaše oblaci, topli i meki  kao vuna. Obrasle kolibe, oburdani savardaci, pokidani torovi…Mir je bio bučan na planini, a mi smo tragali za  nekim zvukom da ga razbije.

Zakraju nije bilo kraja, prostrana polja okruživali su planiski vijenci ispod kojih su se zelenjeli gusti omari. Dođosmo ispred slamene kolibe iz koje je izbijala kopriva. Kraj nje, kućara za psa obrasla u divlju ružu. Ovaj nevjerovatno lijep katun ostao je pust. Taman kada smo izgubile svaku nadu da ćemo naći sagovornika, u daljini ugledasmo čovjeka u bijelom odijelu, koji je radio oko pčela.Pođosmo ka njemu. Pčelar nas uputi u kolibu koja se nalazila kraj velike kuće, okružene visokim drvećem.

Prijatna starica, ubrađena u maramu, poželjela nam je dobrodošlicu i rekla da je sačekamo u kući  dok namiri krmad. Blagorodna planinka nas ugosti kao svaka dobra domaćica. Njeno ime je Jelena Jovanović iz sela Liverovića. Kaže da je rođena na planini i da je dovijeka na nju izdizala, te da će izdizati sve dok bude mogla. ,,Lijepa je planina, ali samština je velika’’, tužno će starica. U to dođe i domaćin od ‘čela kojeg je jedna pečila u donju usnu. Dušan Jovanović, naizgled stroge pojave, ali istinski šaljidžija i vedar starac,  čim nas ugleda obrati se Jeleni : ,,Bako, slij im  kalicu, ove đevojke su gladne.’’ Uzalud smo se nećkale, Dušan je na to u šaljivom tonu rekao: ,,Ako ne mognete, prisile nema, ja sam protiv nasilja.’’ No, nije nas morao niko siliti da navalimo na tek slivenu kalicu, uz domaći hljeb,  što se uvijek smatralo i smatra najvećom čašću za gosta.

Rekoše nam da smo im prvi gosti i da je katunu nema nikoga. Dušan nam pričaše da je nedavno izlazio na glavicu sa dvogledom i da se obrtao i razgledao, a da nije vidio živa oka.

Zakraje je katun na kome izdižu iz  Župe i to iz sela: Liverovića, Carina i Bastaja, zatim iz Bršna i iz Ozrinića. Dušan poče od samog početka :,, Valtazar Bogišić je stvarao zakon za vrijeme kralja Nikole. Zakonom je sve uređeno, da se ne bi gužvali , podijeljena je planina po plemenima. Kome nije odgovaralo morali su kupovati pravo da izdižu na drugo mjesto. Znam neke što su dali pet volova da bi izdizali tamo đe im je više odgovaralo. Ne može se krava držati bez planine. Otkako je nastao čovjek nije bilo lakše držati stoku no danas. Ja uključim agregat, pa muzilicu, pušim i sjedim dok se krave muzu. Nekad sam 40 dana ovo ručno kosio, danas treći dan sve gotovo.’’

U Zakraju  je  nekada izdizalo 40 domaćina. Odlijegala je planinom pjesma čobana i zvuk čaktara, dok danas Jela i Dušan su jedini čuvari planine. Kasnije će izdići još dvoje Todorovića, četvoro Radulovića, dvoje Mušikića i dvoje Vulanovića. Kažu da je ovim stranama bivalo i do 2000 ovaca, dok danas ih najviše bleji 150.

Priča nas vrati u vrijeme koliba i savardaka, ognjišta i veriga, kada je pucketala vatra i varila se varenika, dok je ispred kolibe neki šarov lajao na zvijezde. Nekada se preko četiri sata dogonilo iz sela na konje sve što im je bilo potrebno za planinu. Obavezno su se nosile : kalice, kace,mješine, sirišnjak,stap za maslo ,burilo za vodu,suknena roba i malo posteljine.U vrijeme kada nije bilo čoka i pašteta, čobani i planinke su krčkali na verigama kačamak, krompir, maune,koprivu, raštan… Igralo se prstena uz lojne svijeće, vodili se umni razgovori, borili su se udruženi sa ćudima prevrtljive planine. Danas nikog nema. ,,Ljudi su napuštili..napuštaju..ne vrću se. Mladi neće na planinu, stari više ne mogu’’, reče Dušan dok je uvlačio još jedan dim krdže koja je širila gusti oblačić oko njegove sijede glave.

Nekada su zimovali stari za vrijeme kralja Nikole u Krklov kraj, pod Malim i Velikim Šišmanom. Dočekivali su snjegove : Radulovići, Jovanovići, Golovići i Jaredići. ,,Imali su kolibe,torine i savardake u te omare tamo, pa su odole zgonili sijeno zimi na saone. Pane snijeg po metar-dva i smrzne, onda noću ljudi zgone po površici dok se ne bi otopio. Trebale su im rezerve sijena kad udari nevrijeme.’’

Planina je imala toliko toga da daruje. Brale su se maline, borovnice, jagode, razni čajevi, a najviše ljubičica. Pamti Dušan da je njegov brat ubrao dosta ljubičica koje je Jelena osušila i za to što je prodala kupila mlin za kavu.  Dok je radila fabrika ljekovotog bilja u Risnu, u prodavnici na Krnovu se otkupljivalo svašta, pa čak i puževi, mašina sa bukve, kora od smrdjike, gljive, crvena đetelina…

Baka Jelena  se vrati na te dane, pa reče: ,,Kad krenu đeca u školu, sve mi odole žene bi se okupile, pa beri malina i jagoda, te prodaj, pa od toga opremi đecu da se obuku, obuju i kupe knjige. Bio je autobus sa Krnova te je išao u Pljevlja, pa sve smo mogle na pjacu prodati.’’  

Na Zakraju nema izvora, ali postoje bunari žive vode, koji se zovu Ublovi. Njih je radio Dušanov đed 1806.godine. Kraj tih Ublova je dolazila  Klaudija Šifer 90-tih godina. Kažu da se slikala u kabanici sa Jeleninom sestrom Martom jer je htjela Klaudija da bude planinka bar za sliku.

Tada je nastala zanimljiva pjesmica : ,,Sa Krnova vuk zavija  đe si Šifer Klaudija.’’

Nekada se sijala velika raž, mlatilo se žito, te se slamom pokrivale kolibe. Slama se smrzne i ne može joj vjetar ništa. Dušan pamti kada na planini nije bilo ni brave, ni katanca. Danas, umjesto slamenih koliba, postoje mnogobrojne zakatančene vikendice u koje samo ponekad neko navrati.

Pozdravismo domaćinsku porodicu Jovanović, pa se uputismo u skrivene krajeve Zakraja.

Među omarima su čamili zarasli savardaci. Pomiješasmo naše sjenke sa sjenkama bukava uz koje su milile kolone mrava, dok su ih ptice kitile po kojim perom. Čuo se samo huk sove sa drveta. Umjesto uzoranih njiva nađosmo samo krtičnjake. Čini se da krtice više oru ovu zemlju nego ljudi. Planinski vazduh nam je sjekao grudi dok smo posmatrale brežuljke spletene u vijence, razmišljajući o napuštenom katuništu i kao da je neki vjetar procvilio stihove :

 ,,Još samo planina među stijenjem krije

jedan krhki eho prohujalih dana,

u njemu se čuje čaktar kako bije

uz frulu i pjesmu veselih čobana.

Ponekad u noći, ponešeni vjetrom,

zvuci zvona i čaktara planinom zabruje,

pa se spušte u dolinu okupanu svjetlom

da ih neki starac na samrti čuje.’’

     Izvor. onogost.me – Ana Dragićević i Jovanka Komnenić 

Sve tekstove možete naći na blogportalu STAZAMA.ME