BOJOVIĆ Dimitrija DANILO rođen je 1910. u Kutima, Župa, Nikšić, Crna Gora. Njegov otac Dimitrije bio je jedan od najbistrijih seljaka u svom kraju i učesnik oslobodilačkih ratova. Majka Vukosava mu je umrla rano, pa je otac sam podizao svoje četvoro djece. Posebnu pažnju je posvetio najstarijem sinu, Danilu, odgajajući ga u slobodarskom duhu. Danilo je odmalena pokazao ozbiljan odnos prema učenju; sticao je radne navike, pomažući ocu u obavljanju raznih poslova po povratku iz škole. Strog odnos prema sebi i svojim društvenim obavezama kasnije je još više učvrstio, i zadržao do kraja života. Osnovnu školu završio je u Župi, a gimnaziju i veliku maturu u Nikšiću. Prerano odvojen od porodice, u vrijeme školovanja u Nikšiću zapažen je po skromnosti i pažnji prema slabijim i nemoćnim.

Hranu i drugu pomoć, koju je dobijao od oca sa sela, dijelio je sa siromašnim učenicima. Uvijek je bio na strani onih koji su pokretali pitanje o pravednom odnosu prema đacima; suprotstavljao se pojedinim profesorima koji su izražavali naklonost prema bogatijim i ljepše obučenim učenicima. Dobar đak, druželjubiv i pravičan, sticao je simpatije svoje okoline; postao je jedan od najzapaženijih omladinaca u ovom kraju.

Poslije završetka gimnazije, upisao se na Pravni fakultet Beogradskog univerziteta, lako mu otac nije bio siromašan (s gledišta crnogorskih prilika), on nije bio ni toliko imućan da bi mogao obezbijediti njegovo studiranje u Beogradu. Danilo je kao i mnogi drugi studenti u to doba, morao da obavlja razne poslove da bi zaradio novca. Po dolasku na Pravni fakultet Beogradskog univerziteta, uključio se u napredni pokret. Od 1934. je član SKOJ-a, a 1937. godine primljen je u članstvo KPJ. Vrlo brzo postao je član uprave Studentskog pravničkog društva i Pravne zaštite, društava koja su bila u rukama komunista i predstavljala najsnažnija uporišta za djelovanje Partije u studentskom pokretu. U jesen 1936. biran je za člana Akcionog odbora stručnih studentskih udruženja, koji je bio legalni rukovodeći i koordinirajući organ studentskog pokreta, i preko koga su komunisti sprovodili partijsku politiku na Beogradskom univerzitetu.

Danilo je pripadao onoj grupi borbenih komunista bez kojih se nije mogla zamisliti ni jedna akcija na Univerzitetu ili van njega. Sve zadatke je izvršavao disciplinovano i s krajnjom odanošću. Za njega su direktive Partije bile svetinja. Gotovo redovno je bio dobrovoljac za dežurstvo u auli Univerziteta. Svi su ga znali. Bio je od onih studenata-revolucionara koji su vrlo malo govorili, a mnogo radili. Bio je veoma visok i stalno spreman za okršaje s policijom ili s protivnicima revolucionarnog pokreta (pripadnicima Organizacije nacionalističkih studenata, Ijotićevcima, štrajbreherima i dr.).

Zbog učešća u demonstracijama koje je organizovala KPJ protiv dolaska fašističkih predstavnika u našu zemlju (grofa Ćana i fon Nojrata) 1937. godine i zbog razbijanja Ijotićevskih profašističkih zborova bio je hapšen i zatvaran. Kada je odlazio kod svojih, za vrijeme raspusta — a to nije činio svakog ljeta — aktivno je politički radio s omladinom. Za taj rad posebno je koristio omladinske skupove savjetovanje političkog i komandnog kadra i na planini Lukavici, gde se okupljala omladina iz nekoliko srezova (nikšićkog, šavničkog, podgoričkog i danilovgradskog). Istovremeno je davao pomoć partijskoj organizaciji u svom kraju, doprinoseći i njenom omasovljavanju.

Mjesni komitet Partije u Beogradu slao je Danila da pomogne u organizovanju Partije i sindikata u nekim preduzećima. Za vrijeme štrajka aeronautičkih radnika u Beogradu, u proljeće 1940, bio je uz Filipa Bajkovića i Voju Nikolića, instruktor u preduzeću „Rogožarski”. Poslije aprilskog rata, 1941. godine, našao se na teritoriji svog rodnog kraja. Iskusan i već izrastao komunist, postaje sekretar ćelije i veoma aktivno radi na pripremi naroda za otpor okupatoru i kvislinzima. Jedan je od istaknutih organizatora 13-julskog ustanka u Nikšiću.

Kad je formiran Župski ustanički bataljon, Danilo postaje njegov prvi komandant. Pod njegovim rukovodstvom razrađen je plan o razoružavanju žandarmerijske stanice u Župi, koji je u potpunosti uspio. Kako su, nešto kasnije, ustaničke snage privremeno bile u povlačenju, poslije nove okupacije, učestvuje u ponovnom okupljanju naroda, razjašnjavanju uzroka povlačenja, i posebno u raskrinkavanju petokolonaša, koji su se tada u jačoj mjeri aktivirali. Bojović je biran za člana Okružnog komiteta KPJ za Nikšićki okrug, na okružnoj partijskoj, konferenciji, održanoj 15. oktobra 1941. u Dubravi, kod Gornjeg Polja. Tada su njegove organizatorske i političke sposobnosti dolazile još više do izražaja.

Predano obavljajući partijske zadatke odlazi u mnoge krajeve nikšićkog okruga: u Pivu, Goliju, u Banjane, Pješivce i drugde. Početkom marta 1942. komandant Nikšićkog partizanskog odreda Sava Kovačević povjerava mu posebne zadatke — da hitno održi ćvršćih komunista u bataljonu zbog čišćenja terena od izdajnika i suprotstavljanja nastupanju petokolonaških elemenata i kontrarevolucionara. Danilo je disciplinovano i predano radio na formiranju novih partizanskih jedinica, na izgradnji organa revolucionarne vlasti, učestvujući i u nizu žestokih borbi vođenih za odbranu slobodne teritorije, naročito za vreme treće neprijateljske ofanzive.

Međutim, kada su glavne snage NOP, juna 1942. godine, morale da se povuku sa područja Crne Gore, Hercegovine, istočne Bosne i Sandžaka, po odluci PK KPJ za Crnu Goru — Danilo je zajedno s grupom komunista dobio zadatak da ostane na ilegalnom radu na terenu. Tada je nastupio najteži period NOB u Crnoj Gori. Udružene jake snage Italijana, četnika i separatista sprovode razna zverstva prema partizanskim porodicama i simpatizerima NOP, ubijaju ih i odvode u logore, organizujući stalne potjere i napade na partizanske grupe i ilegalce koji su djelovali na terenu. OK KPJ je ulagao velike napore na suzbijanju zahuktale kontrarevolucije, insistirao na potrebi šireg angažovanja u borbi i organizovao niz konkretnih akcija. Danilo Bojović se pokazao i u ovoj situaciji na visini zadatka i kao borac i kao član OK.

Pročuo se u borbi protiv neprijatelja, posebno protiv četnika. Stoga se, krajem februara 1943, specijalno obučena jedinica — sastavljena od žandarma, špijuna i poznatih četničkih zlikovaca — uputila u potjeru za grupom komunista — ilegalaca s Bojovićem na čelu, koji su se tada nalazili na planini Konjsko, u jednoj kolibi. Opkoljeni od četničkog streljačkog stroja, partizani su dali ogorčen otpor. Danilo je iskočio iz kolibe i ručnim bombama probio četnički obruč, prihvativši neravnopravnu borbu. Izložen žestokoj vatri sa svih strana, uz otežano kretanje zbog velikih sniježnih nameta, nije uspio da se izvuče. Herojski je poginuo 3. marta 1943. godine. Da bi mu se i mrtvom osvetili i ulili strah u narod, četnici su njegovo tijelo dovezli u centar Nikšićke Župe u Miolje Polje, likujući što su ubili „velikog komunističkog vođu”, a zatim su ga bacili u štalu. Sahraniio ga je otac s najbližom rodbinom u njegovom rodnom selu, pošto je ostalom stanovništvu bilo zabranjeno da prisustvuje sahrani. Ali, narod slobodarske Župe, posebno omladina, krišom su obilazili Danilov grob, posipali ga cvijećem i nad njim se zaklinjali da će nastaviti borbu do pobjede. Narodnim herojem proglašen je 11. decembra 1945. godine. (M. Dam.)

Kako je opisao Danila Bojovića Gajo Vojvodić u ,,Priči jednog proletera”

Toga dana bataljon je nastavio marš i preko Podvraća, Dubravice, Ponikvice, Laza i Straog sela stigao na prostor Kuta-Zagrad. Na putu se pričalo o vraćanju još jedne grupe iz našeg bataljona za rad na terenu, a za Nika Vučkovića rekoše da ga je zadržao Glavni štab. Za našim bataljonom maršovao je i Zetski bataljon.

Na prostoru Kuta-Zagrad bataljone su sačekali konačari sa Danilom Bojovićem, poznatim komunistom na Beogradskom univerzitetu i članovima narodno-oslobodilačkog odbora. Narod se okupljao, posebno omladina da vidi i pozdravi ,,lovćence’’ i Zećane – svoju vojsku. Bogatim obrokom i vrlo toplim riječima dočekivali su nas i pozdravljali domaćini i narod toga kraja. Rezervni obroci hrane ostali su po torbicama i rančevima, kao neprikosnovena rezerva. Po savjetu našeg komandanta pregledani su i dobro ponovo uvijeni u čiste bijele marame, ponesene od kuća.

Susret sa Danilom Bojovićem ostao mi je u nezaboravnom sjećanju po autoritetu koji je on uživao u tom kraju i pedantnosti kojom je pripremio doček tri bataljona sa oko 1300 ustanika.

U okolna sela Nikšićke Župe stigao je toga dana i odred ,,Bijeli Pavle’’. Danilo se toliko bio unio u posao oko dočeka, kao da dočekuje neke bliske i dobro poznate ljude, kojima želi da ugodi, kojima se ne smije ničim zamjeriti. Sjajan je i human bio taj Danilo Bojović. Znao je gdje i zašto idemo, i da smo na tom putu jednaki i jedinstveni. Zato je prema svima bio ne samo odbornik nego i drug i prijatelj. To njegovo zalaganje podsjetilo me je na studentske dane i Danilovu pedantnost i dosljednost u poslu koji mu se povjeravao. Znam ga dobro iz studentskog pokreta. Sjećam se, bilo je to 1938. Godine kad je trebalo, kako je on to govorio ,,sondirati’’ račune studentskih menzi. To mu je bilo zaduženje kao blagajniku Opšte studentske menze u Beogradu. Nas dvojica, sa Danilom, dobili smo zadatak da pregledamo poslovanje menzi. U jednoj od njih račun nam se nije slagao za svega pola dinara. To je Danila do te mjere uzbudilo da je tražio ponovni pregled svega. Ponavljati za pola dinara toliki posao činilo nam se pretjeranim. Nudili smo da to nadoknadimo, da se ne mučimo ponovo. Ali Danilo je ostao uporan, tvrdeći da se ne radi o vrijednosti, nego o čistoti u poslu. A materijalni dokumenti, govorio je, moraju biti čisti kao suza.

Znate drugovi to pola dinara je pitanje našeg komunističkog morala i etike i mi moramo to utvrditi, rekao je dok smo ponavljali taj mukotrpni posao. Tek treću noć, a radili smo noću, pronašli smo grešku za pola dinara. Danilo je od zadovoljstva skočio i, oduševljen, zaigrao. Pridružili smo mu se, veseli i radosni zbog obavljenog posla i Danilove neobične upornosti. Naravno, na kraju smo mu dali za pravo i šaleći se napomenuli da  bi mogao biti izuzetno pošten ministar finansija.

I eto, sad ga srijećem ovdje, a hoću li ga vidjeti kad pobijedimo, pitao sam se, čvrsto se grleći sa njim pri polasku. A on, taj snažni momak grubog lica, prave kose i uvijek pretjerano ozbiljan, pratio nas je pogledom, zavideći nam, jer njegova je partijska obaveza bila da radi na terenu.

Dvadeset drugog novembra sva tri bataljona, Lovćenski, Zetski i BIjeli Pavle nastavili su pokret pravcem Zagrad-Todorov dub-Zapločje-Jablanov do-Gvozd-Ćeranića gora.

Odlomak iz knjige ,,Priča jednog proletera’’, autora Gaja Vojvodića, 1986.