U ličnosti Dušana Bojovića potpuno su došle do izražaja one izrazito lijepe karakterne osobine njegovih roditelja — majke Krstinje i oca Dragiše, kao i sve one najljepše posebnosti ljudi njegovog užeg zavičaja Župe, tihi ljudi koje je, s njemu svojstvenom iskrenošću i toplinom, toliko volio i cijenio. Otpornost i onaj spontani bunt protiv svake vrste nepravde kao da su se zajedno s njim rodili i rasli uporedo s njim i u njemu. Borbu protivu nepravde smatrao je kao pitanje časti i ljudskog dostojanstva, i kad god bi to bilo u pitanju, s Dušanom ni u kakvim okolnostima nije moglo biti kompromisa. Još kao plavokosi dječak u osnovnoj školi uvijek bi se našao na strani onih kojima bi se, prema njegovoj ocjeni, činila nepravda, bilo to u igri, bilo u učionici, pri ocjenjivanju ili izricanju kazni od strane učitelja za nestašluke ili neke druge prestupe. Te njegove osobine zapazili su ne samo njegovi vršnjaci već i stariji učenici, zbog čega su se često grabili da budu s njim u društvu kada bi se dijelili na grupe za neku igru. 

Dušan se u igru strasno unosio, a budući da je bio vrlo okretan i kao munja hitar, obično se isticao i ovima imponovao. Stariji, kada bi posmatrali neku od tih dječijih igara u kojima je i Dušan učestvovao, ako su ga poznavali ili bi im neko rekao čiji je, govorili bi: pogledaj ga samo kako juri kao vihor, „čiti je otac“. Još kao dijete, a i kasnije od mnogih sam Župljana i drugih više puta slušao da je Dušanov otac bio među najhrabrijim oficirima u bataljonu, da je bio neobično društven i ljubazan čovjek, a osobito su isticali njegovu srčanost i hitrinu. Svi oni koji su ga poznavali tvrdili su da je iz mjesta mogao preskočiti jahaćeg konja, a iz trka tri poređana jedan do drugog. Poznato je da je na Obilića poljani u sportskom takmičenju mladih crnogorskih oficira kao najbrži u trci dobio na dar pištolj od kralja Nikole. Poslije prvog svjetskog rata opredijelio se za „zelenaše“ (pokret koji je bio protiv onakvog ujedinjenja sa Srbijom), i kao pripadnik crnogorskih komita poginuo u borbi s kontrakomitima u ovom selu, dok su mu dva brata — Antonije, pravnik, i Blažo, narednik crnogorske vojske — poginula u Bjelopavlićima prilikom napada na kuću poznatog crnogorskog junaka, serdara Jagoša Radovića, oca Andrije Radovića, jednog od vođa „bjelaša“ (pokreta za ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom).

I Župljani su se tih dana, kao i ostala crnogorska plemena, bili podijelili na „zelenaše“ i „bjelaše“, pa je i jedan manji broj njih učestvovao i u napadu na grupu komita u Kutima. Kada je Dušanov otac „na pragu svoje kuće poginuo“, kako se o tom događaju pričalo, iako je poginuo malo dalje od kuće, pokušavajući da se probije kroz guste redove kontrakomita, Župa ga je listom, bez obzira na političku pripadnost, iskreno žalila. I ono malo Župljana koji su se toga dana našli u redovima kontrakomita i u jedinicama srbijanske vojske žalili su ga i teško im je padalo što su se tog momenta našli na strani onih od kojih je poginuo jedan od njihovih najuglednijih plemenika toga vremena. Podjela Župljana na „zelenaše“ i „bjelaše“, koja je nastala u procesu borbe za ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom, i pogibija Dušanovog oca, kao jedna od mnogih posljedica te borbe na ovom području, ostavile su dubokog traga u društveno-političkom životu i odnosima među ljudima toga kraja za sve vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije.

Politički špekulanti su se i tim događajem koristili vrlo vješto, a dosta često i uspješno, u svoje političke svrhe, a naročito u borbi protiv komunista, koji su se zalagali za jedinstvo i slogu u plemenu kao jednom od polaznih osnova za borbu protivu raznih reakcionera i političkih špekulanata što su se pojavljivali na tom terenu, uglavnom od izbora do izbora, da bi preko svojih malobrojnih eksponata prikupili glasove za poslaničke mandate. Napredni omladinci, đaci i studenti su se uporno i strpljivo suprotstavljali njihovoj politici i sve više osvajali simpatije i podršku naroda. Dušan se, čim je poodrastao, priključio tim naprednim snagama i ubrzo izbio u prve redove onih koji su se zalagali za jedinstvo naroda gornje i donje Župe, kao jedan od značajnih uslova masovnog učešća i doprinosa toga kraja u društveno-političkoj borbi, koja je pod rukovodstvom Komunističke partije od 1935. godine primala sve masovniji karakter na području Nikšića, kao i u čitavoj Crnoj Gori. Iako je Dušan rano ostao bez oca, sa dvije starije i jednom mlađom sestrom i mlađim bratom, njegova majka Krstinja, rodom iz Njeguša, iz poznate porodice Radonjića, ulagala je udvostručene napore (po upornosti i brižljivosti poslovična je briga Crnogorki o ovojoj djeci kada ostanu bez muža) kako bi njeno petoro djece što manje osjetilo da su bez oca. Dušanu je neosjetno i sve više kako je rastao poklanjala posebnu pažnju, ne samo zato što je bio njen stariji sin, budući stub porodice, već vjerovatno i zato što je iz dana u dan i po izgledu i naravi sve više ličio na oca. Od nje je on dobio prve predstave o tome šta valja a šta ne valja, o tradiciji ovoje uže i šire porodice, o ljudima svoga užeg zavičaja. Bile su to temeljite i čvrste moralne osnove, na kojima je Dušan izgrađivao, dopunjavao i uobličavao ovoj pogled na život i ljude. Poslije završetka osnovne škole Dušan odlazi u gimnaziju u Nikšić. Najveći broj njegovih vršnjaka s kojima se bio sprijateljio ostao je u svojim selima, jer ih njihovi roditelji nijesu mogli dalje školovati. Po prirodi društven, Dušan u gimnaziji stiče sve širi krug novih bliskih drugova iz same varoši i iz sela nikšićkog i šavničkog sreza, odakle je poticao pretežan broj đaka nikšićke gimnazije. Ali odlaskom u gimnaziju on ne kida veze sa svojim vršnjacima s kojima se sprijateljio u osnovnoj školi. Za vrijeme božićnih i vaskršnjih praznika, o krsnoj slavi i drugim praznicima, a često i nedjeljom, on rado odlazi u svoje selo i nastavlja drugovanje sa svojim drušvima iz oonovne škole. Sa njima je u igri i na seookim sijelima. Priča im o gimnaziji, o životu u gradu, o novim drugovima i raspituje se o novostima u selu i o svakom pojedincu koga ne bi susreo. Za vrijeme raspusta radi ove poljoprivredne poslove kao i ostali seoski omladinci njegovog uzrasta.

Već u ljeto poslije završenog šestog razreda gimnazije, kada nije mogao imati više od sedamnaest godina, smatraju ga jednim od najboljih kosaca svoga kraja. Kosidba je ovdje isključivo muški posao i ubraja se u najteže poljoprivredne radove. Za taj posao potrebna je ne samo snaga i izdržljivost već još više vještina, a osobito umješnost u otkrivanju i oštrenju kose. Za košenje što nije slučaj s ostalim poljoprivrednim poslovima, potreban je i izvjestan smisao, tako da se dešava da i pojedini seljaci, uprkos upornosti, praksi i iskustvu u kosidbi nikad ne uspiju da postanu dobri kosci. Dušanu je i taj najteži poljoorivredni posao išao kao od igre. Naročito je volio da učestvuje u mobama. I sam pokreće i organizuje seoske mladiće na mobe da se pokose livade siromašnijih porodica. U toku rada podsticao je takmičenje, a za vrijeme odmora uvijek je bio gotov da zametne pjesmu ili razgovor, šale i doskočice i na svoj račun i na račun ostalih. Bilo je pravo zadovoljstvo biti sa njim u društvu i u radu, kao i u igri i zabavi.

Još odmalena je volio da se takmiči u trčanju, skakanju uvis i udalj s mjesta i iz zaleta. Posebno se isticao u skoku i u bacanju kamena s ramena. Koliko se sjećam, niko od župskih momaka (a bilo ih je dosta koji su dobro skakali i bacali kamen) nije mogao više da skoči i dalje baci kamena s ramena — sem Milonje Šundića. I u gimnaziji su bili rijetki oni koji su mogli da skoče ili bace koliko i on, a još ređi oni koji su ga mogli nadmašiti. Kada je poodrastao, pristupa naprednom pokretu, i na sportska takmičenja i sa đacima iz gimnazije i s omladinom iz sela gleda ne samo kao na razonadu već, prije svega, kao na jedan od oblika okupljanja (Omladine i političkog djelovanja među njima. Njegov odnos prema ljudima, u igri i zabavi, kao i u političkom radu, bio je neposredan, nenametljiv, Dušan je vrlo pristupačan svima, mlađima i starijima.

Prema omladini sa sela je još pažljiviji nego prema varoškoj, uvijek iskren i otvoren. Te i druge njegove osobine toliko su imponovale omladini da je postao jedan od najpopularnijih omladinaca svoje generacije i među varoškom omladinom, a osobito među omladinom svog užeg zavičaja, Župe. Omladina ga je naročito cijenila i voljela i zato što se nikad nije hvalisao ni svojim porijeklom, ni uspjesima u raznim improvizovanim sportskim nadmetanjima, već je redovno bodrio one koji su postizali slabije rezultate i nastojao da to objasni pomanjkanjem vještine i potrebne sportske kondicije, ističući kao da, tobože, ni njemu u početku nije išlo od ruke, samo da bi ih ohrabrio i opravdao pred onima s boljim rezultatima.

Ali Dušan nije bio omiljen samo među omladinom. Svojom neposrednošću on je osvajao i starije. I sa starijim ljudima znao je da sjedi satima u razgovoru. Pažljivo bi slušao njihove priče o događajima i ljudima iz dalje i bliže prošlosti svoga kraja, razne anegdote, o teškoćama nemaštine, nerodice, bolesti, o nepravdama i nametima koji im se čine. Pošto je i sam dosta znao o prošlosti svoga kraja, bez teškoća se uključivao u razgovor, poneke bi čak i ispravljao na zgodan način, navodeći da je o tom i tom događaju ili ličnostima čuo, ili pročitao, drugačije nego što je neki od prisutnih to ispričao. Pri tome bi uvijek navodio literaturu ili ličnosti od kojih je čuo, ili i jedno i drugo, kao dokaz za ono što bi ispravljao ili dopunjavao. Umio je i da odabere momenat i nenametljivo se uključi u razgovor i tekuće političke i druge aktuelne događaje, koje je znao da na jednostavan, razumljiv i blizak način prisutnima razjasni. U toku razgovora njegova kutija s duvanom i karticama kružila bi od ruke do ruke. Kada bi neko od prisutnih napomenuo da mu popušiše sav duvan, on na to ili nije odgovarao, ili bi lako odmahnuo rukom i dodao: „Pa duvan i jeste za to da se puši, ni vi ga od mene ne biste krili“.

Susrete i razgovore s Dušanom ljudi su pamtili, međusobno prepričavali i željeli nove. Čim bi čuli da je došao iz Nikšića, a osobito iz Beograda, gdje je studirao pravo, njegovu bi kuću punili stariji i mlađi, muškarci i žene. U susretu i razgovoru, za svakog od njih umio je da nađe pravu riječ. On je bio istinski narodni čovjek. Kao rijetko ko unosio se u teškoće i nedaće i pojedinaca i naroda svoga zavičaja, uvijek spreman da priskoči i pruži ruku pomoći u nevolji svakom poštenom čovjeku, svakoj čestitoj porodici. To su bile izražene osobine njegovog karaktera i njegovog shvatanja. U crnogorskom selu, pa i u varošima, u ono vrijeme ugled i afirmacija ljudi umnogome su zavisili ne samo od njihovih ličnih kvaliteta već i od njihovog porijekla, imovnog stanja, formalnih kvalifikacija i društvenog položaja. Višestruko je bilo teže da se probiju i afirmišu oni iz neuglednijih i manjih bratstava, a pogotovu ako su još bili i siromašni, nego oni iz poznatijih i bogatijih. Kao istinaki i dosljedni komunista, Dušan Bojović je ljude cijenio jedino po njihovim ličnim kvalitetima i bio, može se bez pretjerivanja reći, imun na uticaj njihovog porijekla, imovnog stanja ili društvenog položaja. Iako je poticao iz jakog i uglednog bratstva Bojovića, koje je duže vrijeme držalo sve važnije glavarske položaje u župokom plemenu, on se vrlo oštro suprotstavljao onima koji su to bilo u kojoj prilici pokušavali da zloupotrijebe, a obično su takve pokušaje činili samo pojedinci koji nijesu bili kadri da se istaknu ličnim kvalitetima.

Tako se jednoga dana neposredno pred trinaestojulski ustanak bila okupila veća grupa ljudi u Dušanovoj kući. Razgovaralo se o raznim stvarima, ali ponajviše o potrebi i mogućnostima uspješne borbe protivu okupatora. Dušan se u određeno vrijeme, izvinjavajući se ostalima, obratio jednom od prisutnih mladića riječima: „Vrijeme je da pođemo“. Taman kada su htjeli da krenu, iznenada mu se jedan momak, bliski Dušanov rođak, obrati: „Dule, zar nemaš s kim da se družiš?!“ Dušan na te riječi planu, dokopa ga za ruku, prosto ga podiže s mjesta, mada je taj mladić bio potežak, nazivajući ga najpogrdnijim imenima, i izmaršira ga iz kuće. Dok se ta scena odigravala, koliko se bio ražestio, nije ni primijetio kako majka obigrava oko njega i, držeći se za grudi, preklinje ga: „Ne učini jutros zlo u svojoj kući, ne osramoti se Dule, sine moj, tako te majčino mlijeko ne gubalo”. Pošto se malo smirio, izvinio se majci i prisutnima i pošao na zadatak s onim mladićem. Premda je tom prilikom reagovao na grub način, što nije bila njegova osobina, držanje tih njegovih rođaka u toku rata potvrdilo je koliko je Dušanovo reagovanje bilo na svom mjestu.

Mnogo prije nego što je primljen za člana KPJ na Beogradskom univerzitetu Dušan aktivno učestvuje u akcijama koje su na području sreza nikšićkog i u Beogradu vodili napredni studenti. On već 1932. godine kao đak gimnazije aktivno učestvuje u masovnim demonstracijama protivu gladi, koja je u to vrijeme pritiskala široke slojeve naroda sela i grada. Demonstracije je organizovala i vodila organizacija KPJ sreza nikšićkog. U njima aktivno učestvuje seljačka i gradska sirotinja. Mada je bio svjestan da učešćem u tim demonstracijama rizikuje da bude isključen iz gimnazije, nije se ni trenutka kolebao. Učešće studenata i jednog broja gimnazijalaca starijih razreda iz sela znatno je doprinijelo da se seljaci, naročito seoska omladina, koja je masovno došla u varoš jer je bio pazarni dan, aktivno i borbeno uključe u demonstracije.

Koliko mi je poznato, to je bila prva masovna značajnija akcija u Crnoj Gori poslije uvođenja šestojanuarske diktature, 1929. godine, te je utoliko bila od većeg političkog značaja. Već tada, kao đak šestog razreda šmnazije, Dušan je čvrsto politički orijentisan kao komunista. On aktivno radi među đacima i ostalom omladinom. NJegova aktivnost nije mogla ostati neprimijećena od školskih vlasti i policije. Reakcionarni profeoori sve više ga uzimaju na zub, smatrajući ga jednim od nosilaca i organizatora komunističke propagande u nikšićkoj gimnaziji. Čim bi se u gimnaziji pojavili neki leci ili izbio neki protest đaka protivu nepravilnih postupaka pojedinih profesora, i Dušan je bio sumnjičen za to. Sve više je bio u opasnosti da bude isključen iz nikšićke šmnazije.

Da bi to izbjegao, upisuje se u osmi razred pećke šmnazije. Ali se ubrzo dogodilo da sa još nekoliko drugova bude isključen iz te gimnazije zbog učešća u štrajku. Čitav mjesec dana njih nekoliko obilazilo je gimnazije u Beranama, Pljevljima i čekalo po desetak dana, da bi im na kraju odgovorili kako, tobože, nema mjesta. Jedva uspijeva da se uz pomoć direktora Škerovića upiše u podgoričku gimnaziju, gdje završava maturu školske 1934/35. godine. Iako je bio pred maturom, Dušan je našao načina da aktivno učestvuje u parlamentarnim izborima 1935. godine na području sreza nikšićkog u agitaciji za Udruženu opoziciju. Aktivnost jedne grupe komunista intelektualaca iz Župe, grupe u kojoj se nalazio i Dušan i koja je došla iz Beograda, znatno je doprinijela što je u izborima 1938. godine pretežan broj birača Župe glasao za poslaničke kandidate Udružene opozicije. Poslanički kandidati vladajuće stranke JRZ (Jugoslovenska radikalna zajednica, tzv. Jereza) nijesu u toku tih parlamentarnih izbora uspjeli da u Župi održe nijedan skup s biračima na kojem nije istupio i neko od komunista, koji su s argumentima uspijevali da pred narodom razobliče politiku nenarodnih režima.

Te istupe komunista je sve aktivnije i borbenije podržavala napredna omladina, a postepeno je opoziciono predizborno raopoloženje zahvatalo i znatan broj starijih, što je opredijelilo ishod glasanja na dan izbora. I po završetku gimnazije Dušan bi se gotovo redovno našao u Župi kad god su vođene neke značajnije političke akcije na području Nikšića i svojim prisustvom i učešćem uticao da se u njih sve aktivnije, borbenije i brojnije uključuju i Župljani, naročito omladina, koja ga je iskreno voljela i cijenila kako zbog njegovih smjelih i odlučnih istupa protivu reakcionarnih snaga, tako još i više zbog njegovih prisnih, drugarskih odnosa koje je prema svima ispoljavao u svakodnevnim dodirima.

Dušan je bio učesnik i jedan od organizatora poznatih demonstracija u Nikšiću 11. septembra 1938. godine povodom dolaska predsjednika vlade Milana Stojadinovića na proslavu puštanja u saobraćaj željezničke pruge Bileća—Nikšić. Masovnost tih demonstracija, borbenost učesnika, borbene parole koje su isticane snažno su politički odjeknule ne samo u Crnoj Gori već i u čitavoj zemlji i bile jedan od uzroka pada vlade Milana Stojadinovića, i to neposredno poslije pobjede na parlamentarnim izborima održanim 11. decembra 1938. godine.

I po izgledu i manirima Dušan je bio veoma naočita i privlačna ličnost. Bio je srednjeg rasta, ali izrazito snažno i skladno građen, što je bilo toliko uočljivo i po njegovom držanju i, osobito, po njegovim neusiljenim, sigurnim i u isto vrijeme lakim pokretima. Imao je više okruglo, rumeno lice, na kojem je titrao neki blag, diskretan osmijeh, koji kao da se nastavljao i ogledao i u njegovim ispod gustih vjeđa vedrim i krupnim očima plavim kao nebo. Taj osmijeh naglo bi iščezao i ustupao mjesto grču i karakterističnom bljedilu samo u trenucima kada bi se rasrdio zbog nečega ili na nekoga. Bujna, talasasta plava kosa iznad širokog čela upotpunjavala je i isticala one muške crte njegovog lica i njegovog momačkog izgleda. Čim je počeo da se zamomčuje, volio je i da se lijepo obuče. Osobito je volio lijep džemper, a njemu je nekako sve pristajalo. Pazarnim danom uobičavao je da se s drugovima prošeta nikšićkom pijacom, svaki se čas zadržavajući da se pozdravi sa svojim poznanicima iz sela koji su sišli u grad — stariji da svrše neki posao, a momci i djevojke, najčešće, da bi se vidjeli i prošetali. Svojim momačkim izgledom on se tako isticao da su se i najstidljivije djevojke teško mogle suzdržati a da ga bar kradomice ne pogledaju, a one starije žene koje su ga poznavale, kada bi ga ugledale ili srele, obično bi prošaputale: „Dika li je, bog ga majci sačuvao”.

Kada je završio gimnaziju, Dušan odlazi u Beograd, gdje se upisuje na Pravni fakultet. On u Beograd dolazi već s dosta bogatim političkim iskustvom jasno idejno i politički oprijedeljen, tako da se od prvih dana uključuje u organizaciju naprednog studentskog pokreta i aktivno učestvuje u njegovim akcijama, koje se vode na samom Univerzitetu i van njega. U novoj, politički razvijenijoj sredini, on proširuje svoje idejne i političke vidike i obogaćuje novim iskustvima svoj inače razvijeni smisao za masovni politički rad. Njegova smjelost i upornost naročito dolaze do izražaja u demonstracijama koje je studentski pokret vodio na Univerzitetu ili, zajedno s ostalim naprednim snagama, na beogradskim ulicama. Disciplinovano i odgovorno učestvuje u svim akcijama koje je vodio studentsii pokret, ali on se sektaški i jednostrano ne odnosi ni prema pokretu ni prema sebi i svom boravku u Beogradu. Kada nije bio angažovan na izvršavašu nekog zadatka, on bi se rado našao s drugovima u šetnji, na izletu, pošao u bioskop s djevojkom ili da posjedi u nekoj poslastičarnici ili okromnoj kafani. Svojim šarmom i pristupačnošću i u toj novoj sredini stiče širok krug novih prijatelja i poznanika.

Njemu je bio stran sumnjičav i sektaški prilaz ljudima, kakav su ponekad imali i pojedini inače dobri i odani komunisti. Otuda je kao rijetko ko sticao lične simpatije mladih studenata — brucoša i onih još politički neopredijeljenih, što je na gibak i pristupačan način znao da iskoristi da bi ih upoznao s aktuelnim političkim događajima na Univerzitetu i van njega i tako uticao i na njihovu političku orijentaciju. Svoje političko iskustvo i nova saznašnja koja je sticao na Beogradskom univerzitetu Dušan je smišljeno, redovno i uporno prenosio komunistima i naprednim omladincima Župe i primjenjivao u masovnom društveno-političkom radu u narodu, radu kojem su crnogorski studenti, organizovani po srezovima, svakog ljeta pristupali na ovom padručju i tako pružali zapaženu pomoć partijskim organizacijama na terenu.

Dušan i ostali studenti i đaci s područja Župe povezuju se svakog ljeta na planini Lukavici sa studentima i naprednim intelektualcima s područja Šavnika, Kolašina, Podgorice i Danilovgrada, čije su porodice na tu i susjedne planine izlazile sa stokom na ljetnju ispašu. Tako su zajednički politički istupali na tradicionalnim masovnim skupovima naroda koji su se svakog ljeta održavali na više mjesta na tim planinskim područjima. Oni su svojom aktivnošću i povezanošću doprinosili da se na miran način rješavaju sporovi među katunima oko ispaša, vodopoja, prolaza i dr., koji su se do tada ponekad pretvarali u masovne, žestoke i krvave obračune. Kao dobar poznavalac narodnih običaja, osobenosti i tradicije pojedinih plemena i bratstava, Dušan je umio da pravilno prilazi rješavanju nastalih međusobnih sporova, ali i da svojim učešćem i prisnim odnosom s ljudima i njihovim tradicionalnim skupovima značajno doprinese stvaranju povoljnog raspoloženja za pjesmu i igru, a takođe za političke razgovore i istupe komunista o raznim političkim, ekonomskim i drugim društvenim pitanjima i problemima (skupoći industrijske robe i bagatelnim cijenama seljačkih proizvoda, prezaduženosti seoskih imanja, besposlici, šikaniranjima od strane policije, finansijskih i poreskih organa i dr.). Policija je pokušavala da onemogući političko djelovanje komunista na tim skupovima, ali su njeni pokušaji bili nemoćni pred jedinstvom, odlučnošću i borbenošću naroda, naročito omladine. Te su intervencije postizale često suprotan efekat i bile i same potvrda onoga o čemu su komunisti govorili.

Kada bi se naoružani žandari pojavili na tim skupovima, unaprijed pripremljena grupa seoskih mladića glasno i javno bi ih pozvala da se priključe narodnom veselju ili da se udalje i ne plaše narod koji se okupio da se proveseli. Ti su pozivi na takav način upućivani da ih je žandaroka pamet mogla shvatiti samo kao ozbiljnu opomenu da se što prije udalje i ne ometaju narodno veselje. Oni bi se, najčešće, izgovarali da su, tobože, kao i obično, samo naišli, jer im je to rejon, i gegajući se udaljili bi se podalje i posjedali na nekoj uzvišici na bezbjednom odstojanju, nemoćno zureći u pravcu skupa, odakle su se pojačano i prkosno orile borbene narodne i revolucionarne pjesme razigranih momaka i djevojaka. Komunisti su i te momente iskoristili da ukažu na značaj i snagu naroda samo ako je dobro organizovan, jedinstven i odlučan. Tako je u predratnom periodu aktivnim i neprekidnim učešćem u raznim oblicima borbe koju je — i u njegovom kraju i na Beogradskom univerzitetu — pokretala, organizovala i vodila naša partija izrastao i oformio se lik prekaljenog borca i vrsnog rukovodioca Dušana Bojovića.

Poslije aprilskog sloma bivše Jugoslavije i njene vojoke Dušan hita u svoje rodno mjesto Župu, gdje se odmah uključuje u rad mjesne partijske ćelije. S ostalim komunistima neumorno objašnjava narodu uzroke sloma Kraljevine Jugoslavije, razobličava one rijetke pojedince iz redova separatista koji su pokušavali da talijanske fašističke okupatore predstave kao oslobodioce crnogorskog naroda, tako da su za najkraće vrijeme ućutkani. Nešto je teže išlo da se onemoguće oni pojedinci koji su na riječima bili protivu okupatora, ali su zastupali gledište da protiv okupatora ne treba pokretati borbu kako narod ne bi nastradao, već se samo pripremati i čekati podesan trenutak. Jedivstvo i aktivnost naprednih intelektualaca koji su iz raznih krajeva poslije okupacije došli u svoje rodno mjesto, među kojima je bilo i nekoliko iskusnih komunista, bili su odlučujući oslonac partijske organizacije na terenu da se onemoguće i ti elementi, koji su pokušali da pridobiju jedan broj zaplašenih, kolebljivih i neobaviještenih, inače poštenih ljudi. Isto tako, partijska organizacija je već od samog početka shvatila značaj koji mogu imati za predstojeću oružanu borbu razne zađevice i netrpeljivost iz bliže i dalje prošlosti između pojedinih porodica i pojedinaca, a osobito one između Donje i Gornje župe, te je planski i organizovano pristupila njihovom rješavanju. I u tom pogledu su župski napredni intelektualci bili snažan i efikasan oslonac partijske organizacije. Dušan je ličnim primjerom pokazao kako treba pristupati rješavanju tih problema. On se, naime, jednog dana sa još dva druga uputio kući Martina Jovanopića, uglednog i uticajnog domaćina iz sela Liverovića, koga je porodica Bojović sumnjičila za učešće u akciji onog dana kada je poginuo Dušanov otac, premda je Martin, pričalo se, odmah poslije toga izjavio: „Prva puška koja pukla moje srce izgorjela ako je toga dana moja i metka ispalila. To je Martin izjavljivao u više navrata, kada bi se o tome povela riječ. Kada je Martin primijetio da se Dušan uputio njegovoj kući, povikao je: „Ne ovamo, Dušane, kumim te bogom i svetijem Jovanom“, misleći da je Dušan došao da sveti oca. Dušan mu je mirno odgovorio: „Ne dolazim ja, Martine, zbog toga što ti misliš, već da se dogovorimo kako da zajednički vodimo borbu protivu okupatora“. Na to je Martin radosno uzviknuo: „E, kad je za to, srećno viđenje i srećan tvoj dolazak sa družinom u moju kuću, junački sine, a što se tiče borbe protivu okupatora, lako ćemo se dogovoriti. Ti i Luka (Martinov sin, student medicine, koji je junački poginuo u Zagaraču aprila 1942. u borbi protivu četnika) sa družinom već ste se, sigurno, dogovorili, a ni mi stari nećemo vas iznevjeriti, pomoći ćemo koliko budemo kadri“. Taj Dušanov gest vrlo je snažno odjeknuo u čitavoj Župi i pozitivno uticao da na sličan način priđu i ostali rješavanju međusobnih zađevica i sporova, tako da su za kratko vrijeme uklonjeni svi problemi te vrste koji su mogli biti smetnja jedinstvu naroda toga kraja u oružanoj borbi protivu okupatora i njegovih saradnika.

Uvijek razborito i bez dvoumljenja, Dušan je svoja lična i porodična pitanja podređivao onim od opšteg društvenog interesa, sem ako bi se radilo o časti i dostojanstvu, o čemu sa njim ni u kojoj situaciji i ni s kim nije moglo biti nikakvog kompromisa. Svi oni koji su ga poznavali respektovali su tu njegovu osobinu, a u Župi su ga zbog toga i posebno voljeli i poštovali. Svi napredni i pošteni intelektualci koji su se poslije kapitulacije našli u većem broju u svom rodnom mjestu Župi na skupu u Miolju Polju potpuno su se saglasili da aktivno i organizovano podrže sve akcije partijske organizacije.

Organizovani po grupama, s jedinstvenim stavovima o svim pitanjima koje su postigli na tom svom sastanku, obišli su svih trinaest sela Župe i odlučujuće uticali da se postigne sloga u narodu. Tim putem je već u predustaničkom periodu ostvaren presudan politički uticaj, tako da su vlasti okupatora i kvislinga bile gotovo nemoćne. Narod se za savjet o svim tekućim pitanjima obraćao jedino komunistima. Njihovo mišljenje i stavovi prihvatani su kao odluke, na koje su se jedino i pozivali u regulisanju međusobnih odnosa, bilo da se radilo o imovinskim ili drugim pitanjima. Radi zaštite bezbjednosti građana i njihove imovine organizovane su grupe koje su krstarile noću po selima, jer su neposredno poslije okupacije bile počele pljačke i krađe. Ostala su mi u živom sjećanju mišljenja naroda na skupovima na kojima smo objašnjavali političku situaciju i obrazlagali potrebu i mogućnost uspješne oružane borbe. Sažeto izražena, ona su se sastojala u ovome: vi ste školovani i pametni ljudi, više ste vidjeli i bolje znate šta i kako treba raditi u ovom mutnom i zlom vremenu; srećni smo što ste među nama, ali pazite se i čuvajte svoje mlade živote, jer je neprijatelj i lukav i jak, a mi nemamo kud drugo nego sa vama i za vama pa što bog da, a jesmo svi, kao i uvijek, za slobodu i za Rusiju …

Uporedo s radom na političkoj pripremi naroda za predstojeću oružanu borbu protivu okupatora partijska organizacija sprovodi i sve potrebne organizacione mjere kako bi mogla početi akcije čim za to dobije direktivu. Stvorene su od članova Partije i Skoja i naprednih omladinaca pripremne oružane grupe, sprovođena je sa njima obuka rukovanja oružjem i upoznavanja s osnovnim taktičkim postupcima partizanskog ratovanja. Za potrebe pripremnih grupa prikupljeno je oružje, municija i druga oprema i sklonjeni na sigurna mjesta. U isto vrijeme je izvršena evidencija oružja i municije u posjedu pojedinaca na koje omo mogli računati za slučaj potrebe. Bilo je, razumije se, i pokušaja otpora, javnih i prikrivevih, takvom radu partijske organizacije i naprednih intelektualaca od strane malog broja izdajnika i reakcionara, i to sa dva različita prilaza. Svega nekoliko njih, inače poznatih narodu kao policijski doušnici, koji su se od samog početka stavili u službu okupatora, pokušali su da fašističke talijanske okupatore predstave kao prijatelje i oslobodioce, koji su, navodno, došli da pomognu da se restaurira crnogorska država. Oni su bez teškoća, lako i brzo onemogućeni i ućutkani, tako da se nijesu smjeli ni pojavljivati na skupovima po selima. Ostalo im je samo ono što su iz prikrajka mogli vidjeti i krišom dostavljati okupatorokim vlastima u Nikšiću, a malo su šta određeno mogli dokučiti, jer ih je svako poznavao kao špijune.

Drugi, iako ne mnogo brojniji, bili su vJeštiji i mnogo opasniji. Oni su se i sami izjašnjavali da su za borbu, ali su dokazivali da za to još nije vrijeme, da treba čekati i vidjeti šta će učiniti velike sile, ukazujući pri tome smišljeno i lukavo, kao uzgred, na žrtve koje je Župa imala za vrijeme austrijske okupacije od 1916. do 1918. godine, dok su neka druga plemena, naglašavali su, mnogo bolje prošla, samo da bi i na taj način zaplašili narod i otrgli ga ispod našeg uticaja. Duže vrijeme oni su imali izvjesnog uticaja kod jednog manjeg broja onih najkolebljivijih. Sa njima smo posebno imali muke i u danima neposredno poslije trinaestojulskog ustanka, kada je nastala kratkotrajna kriza oružanog ustanka u čitavoj Crnoj Gori zbog protivofanzive jakih okupatorskih snaga i surovih represalija koje su na pravcima nastupanja sprovodili protivu nedužnog stanovništva i njegove imovine. Tada su ti elementi pokušali da nagovore narod da preda oružje okupatoru, nudeći mu za to okupatorski red i mir, a u suprotnom su predočavali najstrašnije kazne — strijeljanje, zatvore, lošre, paljevinu kuća i konfiskaciju imovine.

Upornim, dobro organizovanim i smišljenim radom komunista sužavan je sve više prostor njihovog dejstva i razotkrivane su njihove izdajničke namjere, tako da su krajem jeseni bili toliko pritiješnjeni i razobličeni da su bili primorani da bjekstvom potraže zaštitu kod okupatorskih trupa u Nikšiću i otvoreno se stave u njihovu službu. Tako se Župa listom, već u toku priprema za oružanu borbu protivu okupatora, opredjeljuje definitivno i trajno za narodnooslobodilačku borbu pod rukozodstvom partije. To njeno opredjeljenje izdržaće prvu probu masovnim učešćem u trinaestojulokom ustanku i osvjedočavaće se u toku čitavog rata sve do pobjede, pa i u onim naj težim danima neizvjesnosti, kriza i oseka koje je povremeno imala narodnooslobodilačka borba u Crnoj Gori.

Dušan Bojović je bio jedan od inicijatora u iznalaženju najpodesiijih oblika organizovanja za političko djelovanje u narodu radi njegove pripreme da jedinstveno, svjesno i aktivno uzme učešća u predstojećoj oružanoj borbi. Svima, i mlađima i starijima, znao je da neposredno i prisno priđe i da sa njima zapodijeva razgovore o najobičnijim domaćim pitanjima i teškoćama i da na zgodan način pređe na razgovor o tekućim događajima i poslovima u vezi s pripremama za predstojeću borbu protivu okupatora. Budući da je bio jedan od najomiljenijih i najautoritativnijih komunista u tome kraju, partijska organizacija obično njega šalje na skupove po selima gdje se pretpostavljalo da se pojedinci mogu usprotiviti stavovima Partije. Koliko god su dolazile do izražaja Dušanova poznata toplina i neposrednost u razgovorima s većinom prisutnih na tim skupovima, još izrazitije se ispoljavala njegova odlučnost i nepomirljivost prema pojedincima koji bi svjesno pokušali da izraze sumnju, nevjericu ili neprijateljski odnos prema stavovima Partije. Takve je on, pošto ih je odranije poznavao, znao da podsjeti i na njihovu prošlost, na smisao njihovog istupanja, da ih odlučno upozori, ponekom i da priprijeti, da pripaze šta govore, šta rade i čijim interesima služe.

U isto vrijeme je stizao da obiđe pripremne oružane grupe, da im pomogne u izvođenju obuke, da s njima porazgovara, da se pošali, da pokrene nadmetanje u skakanju, bacanju kamena s ramena, rvanju i sl. Sličan polet u radu ispoljavali su tih predustaničkih dana svi članovi Partije i Skoja i napredni intelektualci Župe kako bi što spremnije dočekali početak oružane borbe, za koju su se po direktivi Partije priiremali. Kada je partijska organizacija (14. jula 1941. godine) od Okružnog komiteta dobila zadatak da razoruža ili uništi, za slučaj otpora, žandarmerijsku stanicu i zaplijeni opštinsku arhivu u Mioljem Polju, tadašnji sekretar Danilo Bojović odmah je sazvao sastanak partijske ćelije. Na sastanku je Dušan jednoglasno izabran da rukovodi predviđenom grupom ustanika za izvršenje toga zadatka. Time mu je partijska ćelija izrazila priznanje za dotadašnji rad i u isto vrijeme ukazala povjerenje i čast da rukovodi prvom oružanom akcijom na tome području.

Druga grupa s jednim puškomitraljezom upućena je na Krstovače sa zadatkom da odbije eventualni pokušaj napada Talijana iz pravca Nikšića. Mala grupa smjelih i odlučnih župskih ustanika 14. jula primorava na predaju osam žandarma stanice u Mioljem Polju, zaplenjuje njihovo oružje, municiju i ostalu vojnu opremu. Istog dana ta grupa je zaplijenila i opštinsku arhivu. Glas da je počeo oružani ustanak i da su razoružani žandari u Mioljem Polju brzo se pronio po selima Župe. Nastaje masovni priliv novih boraca u redove gerilskih grupa. Tako neočekivani masovni priliv novih boraca u redove župskih ustanika, kao, uostalom, i u mnogim drugim krajevima Crne Gore, nužno je zahtijevao nove vojne organizacione mjere. Na inicijativu partijskih rukovodstava na terenu počinje formiranje teritorijalnih ustaničkih četa i bataljona na principu organizacije stare crnogorske narodne vojske. Štab Vrhovne komande za Crnu Goru, Boku i Sandžak prihvata i odobrava tu inicijativu. Tako je već 19. ili 20. jula po odluci OK Nikšić formiran Župskolukovski ustanički bataljon, koji je bio predviđen da učestvuje u planiranom napadu za oslobođenje Nikšića, do kojeg nije došlo zbog naglog prodora jakih talijanskih snaga u Nikšić iz pravca Danilovgrada 26. jula.

Po zadatku partijske organizacije Dušan, sa Petrom Jovanovićem i Milovanom Pekovićem, mladim oficirima bivše jugoslovenske vojoke, aktivno učestvuje u organizovanju četa i župskog bataljona od ustanika iz Župe, a, koliko se sjećam, Dušan i Petar su bili određeni i za članove štaba toga bataljona, a Milovan za komandira jedne župske ustaničke čete istog bataljona. Dušan će od tada pa sve do svoje junačke pogibije na Sutjesci juna 1943. dobijati sve odgovornije dužnosti i biti upućivan na takve borbene zadatke čije se izvršenje moglo povjeriti samo onim najsmjelijim, u borbama provjerenim i odlučnim borcima i iskusnim rukovodiocima kakav je on bio.

Kada je na području istočne Hercegovine zaprijetila ozbiljna opasnost skretanja oslobodilačke borbe na kolosijek bratoubilačke borbe između Srba i Muslimana, OK Nikšić upućuje krajem avgusta u pomoć hercegovačkim partizanima veću grupu boraca i rukovodilaca, kojom je rukovodio sekretar OK Krsto Popivoda. S grupom odlazi i Dušan. I na tom zadatku ističe se svojom političkom aktivnošću u razobličavanju četnika i ustaša kao izdajnika naroda i saradnika okupatora i kao borac u borbama koje je grupa vodila zajedno s hercegovačkim partizanima oko Gacka i u napadu na garnizon u Gacku. Njega u februaru 1942. upućuje štab Nikšićkog partizanskog odreda s jednom grupom boraca Župskog partizanskog bataljona na sektor Pješivaca na dužnost političkog komesara sektora, čiji je komandant bio Mitar Vučinić. Tamo su u to vrijeme vođene teške borbe protivu višestruko nadmoćnijih okupatorskih snaga što su nadirale iz pravca Danilovgrada da bi deblokirale svoj garnizon u Nikšiću, koji je preko dva mjeseca bio u potpunoj blokadi jedinica Nikšićkog partizanskog odreda.

Iako su, zahvaljujući saradnji četnika Baja Stanišića, talijanske snage poslije dužih borbi uspjele da prodru u Nikšić 19. februara, u tim su borbama naše snage ispoljile visok borbeni moral, upornost i izdržljivost i uspjele da višestruko nadmoćnije neprijateljske snage duže vrijeme zadrže na tom pravcu i da neprijatelju nanesu osjetne gubitke u živoj sili i ratnoj opremi. Tek što se vratio iz borbi u Pješivcima, Dušan dobija novu dužnost i još teži i odgovorniji zadatak. U februaru naglo se i neočekivano pogoršao položaj partizanskih snaga na području Komskog odreda. Četnici su ove više uzimali maha. Štab Nikšićkog odreda dobija naređenje od Glavnog štaba da hitno formira jedan kombinovani bataljon od 450 do 500 iskusnih boraca i rukovodilaca iz sastava svih svojih teritorijalnih partizanskih bataljona i uputi ga pravcem Župa nikšićka—Rovca u pomoć našim snagama na tom sektoru. Dušan je postavljen za političkog komesara jedne čete toga bataljona. U sastav njegove čete ulazi i veći broj u dotadašnjim borbama provjerenih boraca Župskog bataljona. Bataljon, ispraćen od mnoštva stanovnika, s pjesmom kreće na zadatak iz sela Kuta, iz neposredne blizine Dušanove kuće. Pred sam pokret kraćim govorom zahvalili smo se prisutnima na ispraćaju. Kao i obično, otkad je rat počeo, vojnički opremljen, s pištoljem i bombama o pojasu i karabinom u lijevoj ruci, Dušan se i lično pozdravlja s mnogima. Na kraju se, vedar i raspoložen, kao da kreće u svatove, rukovao s majkom, koju nježno potapša po ramenu i uputi se hitrim, lakim i snažnim koracima ka čelu kolone. Majka, ponosna na svoga sina, nekako zbunjena brzinom njegovog pozdrava, osta dugo nepomičia prateći ga i milujući svojim nježnim brižnim pogledom sve dok je duga, vijugava kolona bataljona grabila uza strme serpentine Kuckog brda. Ostala je tako dok i posljednji borci nijesu izmakli iz njenog vidika, stalno joj se pričinjavajući kao da još uvijek povremeno uočava Dušana u koloni.

Dušanova četa se kretala na čelu bataljona, a on, kao poznavalac terena, na njenom čelu. Znao je s kakvim nestrpljenjem drugovi iz Komskog odreda očekuju naš dolazak, pa je od samog početka dao maršu forsiran tempo. Premda je njegova četa imala najteži zadatak, jer je na više mjesta morala praviti prtinu kroz duboki snijeg, s naporom su je ostale čete slijedile. Pravac našeg pokreta vodio je preko visokoplaninskog terena Kuckog brda, padina Planika, Bara Bojović, Rovačkih planina. Na tom zaista dugom i izuzetno napornom pokretu od Župe do Rovaca imali smo svega dva-tri kraća zastanka. Ali zato smo uspjeli da u rekordnom vremenu, za svega jedan martovski dan, izbijemo oko 9 časova uveče u Mrtvo Duboko, da iznenadimo četnike, da ih razjurimo i veći broj pohvatamo. Te iste večeri je glavnina bataljona izbila na Liješnje, gdje je konačila, a rano sjutradan uz put, čisteći sela od četnika, izbija u Međurečje.

Iznenadna pojava našeg bataljona i energično i brzo njegovo nastupanje kroz Rovce izazvali su pometnju i paniku među rovačkim četnicima. Za svega dva-tri dana Rovci su potpuno bili očišćeni od izdajnika. Neke smo pohvatali, drugi su se poslije kraćeg vremena sami predavali, a oni ozloglašeni, koje nijesmo stigli da pohvatamo i uništimo, panično su bježali ispred nastupanja našeg bataljona. Dušan se i na ovom zadatku, kao i do tada, pokazao kao neustrašiv borac i iskusan rukovodilac. On je bio komunista i rukovodilac koji nikad nije stavio bilo kakvu primjedbu na dužnosti koje je dobijao, niti izrazio sumnju u mogućnost izvršenja zadataka koji su mu povjeravani. Bio je, međutim, vrlo osjetljiv na neopravdane primjedbe, osobito one moralnot karaktera, na koje je znao i da vrlo oštro reaguje, bez obzira na to od koga bi dolazile. Najviše je, ipak, običavao da djelom demantuje svaki, i najmanji, neooravdani prigovor koji bi mu bio učinjen.

Tako je postupao i kada je unaprijed bio svjestan i težih posljedica po sebe. Reagovao je tako i na jednu primjedbu koju je komandant bataljona stavio komandi njegove čete dok je držala položaje na Štavnju. Jednog dana komandant bataljona Gligo Mandić obilazio je položaje jedinica bataljona, pa je obišao i Dušanovu četu. Položaj čete je bio vrlo nepovoljan, jer su četnici držali sve dominantne položaje, na kojima su od kamena sazidali bunkere, a Talijani su ih dobro snabdjeli oružjem, municijom, hranom i drugom opremom. Našu četu i četničku razdvajao je brisani prostor, pokriven debelim snijegom. Neopažen prilaz četničkim položajima bio je isključen, a četa nije imala nikakvo teže naoružanje. Nekoliko pokušaja čete da zauzme te četničke položaje ostali su bez uspjeha. Gligo je tom prilikom upoznao komandu čete s predstojećim napadom bataljona u pravcu Lijeve Rijeke i Mateševa i naglasio od kolikog bi značaja bilo ako bi se prethodno zauzeli ti četnički položaji na Štavnju. Na kraju, pozdravljajući se, dobacio je komandiru i komesaru: „Dokle ćete vas dvojica trpjeti te četničke gadove da vam vise nad glavom!“ I jedan i drugi shvatili su to kao izvjestan prigovor komandanta na račun njihove preduzimljivosti i odlučnosti. Primili ou njegove riječi kao uvredu, iako je Gligo tom napomenom htio samo da ih malo naoštri i podstakne da bi zauzeli te položaje. Istog dana uveče Dušan i komandir čete Novak Knežević poveli su četu u juriš na četničke bunkere. Uprkos upornosti, odlučnosti i izvanrednoj hrabrosti, borci čete, predvođeni komesarom i komandirom, nijesu uspjeli. Samo je manji broj najhrabrijih i najvještijih boraca uspio da stigne do nekih četničkih bunkera i da ubaci bombe. Četa je morala da uzmakne uz teške gubitke. I Dušan je bio teško ranjen u nogu.

Ispred zore stiže nam glas da je Dušanova četa pretrpjela teže gubitke. Uskoro pristižu u bataljonski sanitet u Međurečje i ranjenici. Dušana su donijeli na nosilima. Pohitao sam tamo da se obavijestim kako se to dogodilo. Pošto svim ranjenicima, po crnogorskom običaju, čestitah rane, obratih se Dušanu: „Šta to bi, Dule?“ „Pitaj Gliga“, odgovori on smireno, s jedva primjetnim prijekorom, koji se osjeti u intonaciji njegovog glasa i na izrazu njegovog ublijedjelog lica. Gligo do tada nije poznavao ni Dušana ni Novaka, jer je za komandanta tek formiranog bataljona došao sa dužnosti komandanta Orjenskog bataljona, pa nije mogao ni slutiti da bi njegove primjedbe učinjene komandi čete prilikom obilaska mogle naići na takvo reagovanje.

Kasnije su u Petoj crnogorskoj proleterskoj brigadi oni postali najbolji drugovi. Prilikom našeg odstupanja iz Crne Gore krajem maja i početkom juna 1942. godine Dušan je još uvijek težak ranjenik, pa je odstupao s bolnicom kao njen politički komesar. Teže i od rana padalo mu je što nije u tim teškim danima mogao biti u borbenom stroju. Ali ni u takvim uslovima on nije samo ranjenik. Bio je jedan od onih naših ranjenika koji su ličnim primjerom uticali da i svi ostali stoički podnesu sve one nedaće koje su ih pratile u danonoćnim pokretima, kada im nijesmo mogli obezbijediti ni, u partizanskom smislu te riječi, one najminimalnije uslove smještaja, ishrane i stručne njege. Pa ipak, zajedno s ostalim ranjenicima i sanitetskim osobljem, on stvara u bolnici takvo borbeno raspoloženje da se za slučaj nužde pokažu i kao borbena jedinica. Rijedak je bio slučaj da neki ranjenik nema nešto od oružja. Ako nijesmo kadri „stići i uteći“, govorili su međusobno ranjenici tih dana, spremni smo da neprijatelja dočekamo, ako ustreba, kako to dolikuje borcima za slobodu. Tako je bolnica, posmatrano sa stanovišta borbenog morala njenih ranjenika i sanitetskog kadra, bila borbena jedinica Pete crnogorske proleterske brigade. Našli su se na okupu u toj bolnici teški ranjenici, svi u dotadašnjim borbama prekaljeni borci partizanskih odreda Srbije, Bosne, Hercegovine i Sandžaka i prvih naših pet proleterskih brigada: Prve oroleterske, Druge (srpske) proleterske, Treće (sandžačke) proleterske, Četvrte i Pete (crnogorske) proleterske, te Hercegovačkog odreda.

Partijska ćelija bolnice, sastavljena pretežno od iskusnih članova Partije, ranjenih boraca i sanitetskog kadra, imala je 31 člana, a i svi ostali osjećali su se, istinski, komunistima. Zajedno s Dušanom nalazili su se kao ranjenici u bolnici proslavljeni borci i rukovodioci kakvi su bili: Petar Jovanović, Milisav Raičević, Vuleta Đuranović, Mirko Lučić, Ivan Uskoković, Radovan Pavićević, Marko Radović, Vaso Zlatičanin, Stanko Mrđenović, Živan Knežević, Draga Zmajević, Nada Vujović, Vukašin Vujačić Šujo i mnogi drugi, a među sanitetskim kadrom tako divni, požrtvovani i prekaljeni rukovodioci kakvi su bili: dr Jošan Bulajić, dr Safet Mujić, Stanko Martinović, Marko Baletić i drugi, i bolničarke Stana i LJubica Martinović i druge. Iako je bolnica sputavala manevarsku sposobnost bataljona Pete proleterske brigade i Hercegovačkog odreda, ona je u isto vrijeme bila stalno prisutna pokretačka snaga njihovih političkih, moralnih i borbenih nadahnuća.

Borci Pete brigade i Hercegovačkog odreda pod Savinom komandom krenuli su u prodor iz Vrbnice čvrsto riješeni da se zajedno s ranjenicima probiju na slobodnu teritoriju u zapadnu Bosnu ili da svi izginu. Redovi četa i bataljona, krčeći put svojim ranjenim drugovima, prorjeđivali su se, a u bolnicu su stalno pristizali novi ranjenici. Ali uprkos svemu, brigada i odred, zajedno s bolnicom, kidali su na svom putu obruče, razbijali neprijateljske zasjede i nepokolebljivo prodirali dalje. Odlučni borci brigade i odreda, iako pregladnjeli, slabo odjeveni, a veći broj polubosi ili sasvim bosi, uz stalnu oskudicu municije, uspjeli su da razbiju obruče višestruko brojnijih četničkih jedinica na Zelengori, Trebičini i Treskavici i njemačke i ustaške zasjede na Igmanu, u Zabrđu i na padinama Bitovnje i da 2. avgusta izbiju kod Prozora na oslobođenu teritoriju. Taj slavni borbeni put brigade i odreda od Vrbnice do Prozora obilježile su svojom krvlju desetine najboljih njihovih boraca u danonoćnim jurišima na neprijatelja da bi prokrčili put sebi i svojim ranjenim drugovima. Njima u prvom redu pripada čast za tu veliku i slavnu pobjedu. To je bila prva naša velika borba koju smo vodili za ranjenike. I u tim izuzetno teškim, dugotrajnim i napornim danonoćnim borbama i pokretima, praćeni stalnim iznenađenjima i neizvjesnošću, ranjenici su strpljivo podnosili i glad, i nesanicu, i teške bolove često pavređivanih rana, okupirani prvenstveno brigom da bolnica bude ne samo uvijek spremna za pokret već i da za slučaj nužde bude spremna i kao borbena jedinica brigade.

I ranjenici, i sanitetski kadar, i rukovodstvo bolnice za sve vrijeme prodora ulagali su natčovječanske napore kako bi olakšali borbenim jedinicama da izvrše zadatke. U teškom okršaju koji smo imali s Nijemcima u selu Zabrđu bolnica se, makar i za kratko vrijeme, dok nijesu stupili u akciju naše čete i bataljoni, pokazala i kao borbena jedinica. Iako je duga kolona bolnice iznenada bila zasuta rafalima njemačkih „šaraca“, ranjenici i sanitetsko osoblje nijesu podlegli panici, već su pribrano zauzimali položaje za odbranu. I u toj borbi, kao i u toku čitavog prodora, svojom hladnokrvnošću, prisebnošću i hrabrošću naročito su se istakli: Dušan Bojović, Petar Jovanović, Petar Drapšin, Stanko Martinović, dr Safet Mujić i drugi, i omiljene i neustrašive bolničarke sestre Stana i Ljubica Martinović i druš.

Dušan Bojović je i na ovom borbenom putu, kao politički komesar bolnice, mada još uvijek teški ranjenik, sa njemu svojstvenom upornošću i požrtvovanjem izvršavao s uspjehom sve postavljene zadatke, zajedno s komandantom bolnice Milisavom Raičevićem, takođe ranjenikom — rekonvalescentom. Svojom neposrednošću i optimizmom koji je ispoljavao i u najtežim (situacijama, Dušan zadobija simpatije i ranjenika i sanitetokog osoblja. Naročito je isticana njegova zasluga što u bolnici ni dok se nalazila u Vrbnici a ni za vrijeme prodora nije ni u jednom času došlo niti do pojave netrpeljivosti i apatije, niti do demoralizacije, iako to ne bi bilo ništa neobično ako se imaju na umu uslovi u kojima su se nalazili ranjenici, a da i ne govorimo o onim njihovim mukama i stradanjima u toku desetodnevnog proboja od Vrbnice do Prozora.

Čim je prezdravio, premda je još osjetno hramao, Dušan je u jesen 1942. todine postavljen za političkog komesara Zijametskog bataljona (Peti bataljon brigade), a nešto kasnije za obavještajnog oficira u štabu Pete brigade. Značaj i uloga obavještajne službe rasli su uporedo sa povećom složenošću i obimom borbi koje u to vrijeme vode jedinice Narodnooslobodilačke vojske. Iako bez stručnog poznavanja te službe i bez ikakvog iskustva, upornim radom ubrzo ulazi kroz samu praksu u njenu suštinu i značaj za uspješnu borbu svake naše, i najmanje, jedinice. Od stupanja na tu dužnost on je stalno u pokretu. Obilazi jedinice, učestvuje sa njima u borbama, prikuplja podatke o neprijatelju, provjerava ih i dostavlja svome štabu. U isto vrijeme neumorno radi da svoje iskustvo i nova saznanja prenese na nove jedinice, nastojeći da svaka jedinica i svaki borac shvate značaj i prihvate kao svoju obavezu i pređe im u naviku da stalno i ieumorno prikupljaju i dostavljaju podatke o neprijatelju. U tom smislu koristi se karakterističnim primjerima nebudnosti nekih jedinica brigade, kao i onim pozitivnim, kada su naše jedinice uopijevale da iznenade neprijatelja i da mu, baš zahvaljujući tome, nanesu teže gubitke.

Sve to on obavlja, bez krutosti, učešćem na redovnim četnim i bataljonskim sastancima, u svakodnevnim susretima i razgovorima, za vrijeme pokreta i u toku same borbe na položaju. Kao iskusan politički radnik učestvuje na skupovima naroda koje, radi rješavanja raznih pitanja, organizuju narodnooslobodilački odbori, partijske organizacije na terenu ili same jedinice i tim putem uspostavlja poznanstva i dodire i koristi se njima za prikupljanje podataka o neprijateljskim jedinicama. Za kratko vrijeme Dušan upoznaje sve komande četa i štabove bataljona, a gotovo i sve borce. I na tom zadatku je bio neumoran u radu. Želio je da svud stigne, da što bolje upozna jedinice i borce, da se narazgovara, da ništa ne propusti, kao da je htio nadoknaditi ono što je propustio dok je bio u bolnici. Ili je možda predoejećao da nije daleko onaj tragični herojski 13. jun 1943, pa je prseto grabio i otimao od vremena da što više učini za našu borbu, za pobjedu, u koju je od samog početka nepokolebljivo vjerovao.

Bio je i vrlo zadovoljan, jer mu se najzad ispunila želja da se nađe u borbenom stroju svoje brigade, za čim je žarko žudio i prosto čeznuo dok je bio u bolnici. Kada je formirana Treća udarna divizija postavljen je za obavještajnog oficira u njenom štabu. Od tih ranih jesenjih dana njegova ratna staza poklapa se sa borbenim putem Treće udarne divizije. Kao član štaba učeetvuje u prvim borbenim redovima njenih jedinica, u borbama koje one vode u zapadnoj Bosni. Učestvuje u napadu za oslobođenje Prozora, u bici na Neretvi i oko Konjica da bi se oslobodio i obezbijedio put za evakuaciju ranjenika. Kako je i sam duže vrijeme bio težak ranjenik, duboko preživljava njihove nevolje i stradanja, stalno se brinući da se od zaplijenjene hrane i odjeće što više odvaja za ranjenike. Poslije prelaska Neretve sav je obuzet željom, kao i čitava divizija, a posebno Četvrta i Peta proleterska, da što prije stigne u Crnu Goru. Najviše je volio da se nađe u Petoj brigadi. U borbama kroz Hercegovinu Savina brigada se tako razigrala da nije znala za umor, rušeći svojim nezadrživim jurišima sve prepreke koje su joj stajale na putu, hitajući da što prije stupi na tlo Crne Gore, znajući s kakvim je nestrpljenjem i željom očekuje crnogoroki narod.

Dušan je i u tim borbama, kao i u dotadašnjim, u prvim njenim borbenim redovima. Obuzeta takvim borbenim poletom, Peta proleterska brigada zajedno s bataljonima Druge i Četvrte proleterske brigade, pod neposrednom Savinom komandom, izvojevala je još jednu veliku pobjedu — na Javorku 1. i 2. maja 1943. godine. Čitav jedan talijanski puk bio je satrven. Tom pobjedom bio je otvoren dalji put prodora našim snagama kroz sjeverne dijelove Crne Gore. Neopisiva je bila radost pobjede i susreta naroda toga kraja s proleterima Pete i Četvrte i ostalih naših brigada na prvomajskim praznicima one ratne 1943. godine. Stotine novih boraca samo s područja Nikšića stupa tih dana u redove Pete i Četvrte brigade, na mjesta onih koji junački padoše na poprištima slavnih borbi što su ih vodile crnogorske brigade širom Bosne, Hercegovine i Crne Gore.

Jedva je Dušan tog maja 1943. stigao da posjeti Župu. Na put je krenuo u isto vrijeme i radostan i tužan. Radostan — što će se vidjeti sa svojom majkom, bratom i sestrama i svojim voljenim Župljanima, koji su i u onim najtežim danima četničke vladavine ostali vjerni narodnooslobodilačkoj borbi, što će ih moći lično makar i ukratko obavijestiti o podvizima i pobjedama već do tada proslavljene Pete brigade, ponosan što se, zajedno sa 34 prvoborca iz Župe, borio u njenim prvim redovima. Tužan — što se neće sresti sa osvojim bliskim rođakom i vjernim drugom Danilom, poznatim komunistom s Beogradskog univerziteta, članom Okružnog komiteta Nikšić, jednim od istaknutih organizatora ustanka u nikšićkom kraju, koji junački poginuo u martu 1943. od izdajničke četničke puške na snijegom zavijanoj župskoj planini Konjsku.

Krećući na put, Dušan je znao koliko će mu biti teško i bolno da i lično saopšti porodicama i Župljanima da su na poprištima borbi Pete brigade herojski poginuli: Paun Mirković, komandir čete, istaknuti junak iz mnogih borbi Nikšićkog odreda i iz borbi oko Gacka, poznat po svojoj skromnosti i tihoj naravi, koji kao da nije znao za riječi „ne mogu“ i „neću“ u prihvatanju i izvršavanju zadataka što ih je dobijao. Divan je to bio čovjek i komunista; Rajko Nikolić, seljak iz Liverovića, jedinac u majke, član Partije, vatreni i prekaljeni borac Župskog bataljona; Milić Mijov Filipović, Milosav Batrićev Ćorović i Raduša Punišina Bojović, plavokosa djevojka od nepunih sedamnaest godina iz Carina, sve troje istaknuti borci Župskog i udarnih bataljona Nikšićkog odreda, koji su stupili smjelo i bez kolebanja još prvih dana ustanka pod zastavu oslobodilačke borbe. Njih petoro poginuše od avionske bombe sa još četrnaest drugova i drugarica Prvog bataljona, neposredno poslije formiranja brigade, kada su se bili okupili tog vlažnog i prohladnog dana na razgovor poslije ručka u selu Grandićima; Petar Jovanović, mladi oficir bivše jugoslovenske vojske, koga ni zakletva kralju i otadžbini, ni poruke i prijetnje kraljevske vlade iz Londona nijesu mogle sputati da od prvog dana stupi smjelo pod zastavu oslobodilačke borbe. U oružanoj borbi u Crnoj Gori ističe se od prvog dana u svim borbama kao neustrašiv borac i odvažan i talentovan komandant, što je ispoljio i kao prvi komandant Župskog teritorijalnog bataljona i kao prvi komandant Trećeg udarnog bataljona Nikšićkog odreda. Poznata je i njegova odiseja kao teškog ranjenika u toku proboja Pete brigade od Vrbnice do Prozora, osobito njegova hladnokrvnost i neustrašivo držanje u Zabrđu, kada je bolnica iznenada bila zaeuta rafalima njemačkih mitraljeza. Tom prilikom pod njim ginu, jedan za drugim, tri konja, ali on svaki put uspijeva da zgrabi drugog i da, uz pomoć nekog lakšeg ranjenika ili bolničarke, ponovo uzjaše i produži dalje. Prepričavalo se duže vrijeme o tom njegovom držanju i podvigu. Bolno je odjeknula vijest među borcima crnogorskih brigada da je podlegao ranama i bolesti tifusa u bici na Neretvi; Petar Kostić, seljak iz Dučica, proslavljeni borac Župskog bataljona Nikšićkog odreda, a naročito iz borbi oko Gacka. U tim borbama uspijeva da sa svega nekoliko partizana razoruža veću grupu četnika i živog uhvati ozloglašenog vojvodu majora Todorovića. U borbama koje je vodila Peta brigada ubrzo se ističe kao jedan od najhrabrijih i najiskusnijih njenih boraca. Kao iskusan borac postavljen je ubrzo za komandira čete Prvog bataljona. Poginuo je junački, kao što se i borio sve do svoje pogibije, kao zamjenik komandanta bataljona; Vojislav Mušikić i Milan Šundić, iako nijesu imali ni po punih sedamnaest godina, stupili su smjelo i odlučno s puškom u ruci već prvog dana u oružanu borbu protivu okupatora, hrabro se boreći u redovima jedinica Nikšićkog odreda i, kasnije, Pete brigade sve do svoje junačke pogibije u Bosni; Mirko Laketić i Milinko Lončar iz Kuta i Obrad Marojević iz Morakova, sva trojica siromašni seljaci, našli su se od prvog dana u redovima boraca za slobodu. Ni nezbrinute porodice, ni iscrpljujući napori danonoćnih borbi i pokreta, ni mora gladi i nesanice nijesu ih ni u jednom trenutku mogli pokolebati, jer su bili čvrsto uvjereni u ispravnost puta koji su odabrali stupajući u narodnooslobodilačku borbu. Borili su se uporno, istrajno i nepokolebljivo i junački poginuli kao proleteri u okršajima koje je vodila njihova herojska Peta brigada.

Posljednji Dušanov susret i pozdrav sa Župljanima, s majkom, sestrom i bratom, s porodicama poginulih, završio se s mnogo manje uzbuđenja i brže nego što je mogao i sam pretpostaviti. Toliko je nevolja i stradanja od zadnjeg njihovog viđenja protutnjalo preko njihovih glava da su bili pripravni da otrpe i podnesu i sve naredne, ma koliko bile teške. Tako su i primili vijest o svojim sinovima, braći i sestrama koji su izginuli u redovima Pete brigade u dotadašnjim borbama i okršajima koje je ona vodila. Već do tada rijetke su bile porodice iz kojih nije neko poginuo ili strijeljan, ili nije bio u zatvoru, a mnogima su u proljeće 1942. godine četnici kuće popalili, imovinu razorili i opljačkali, pa je narod prosto oguglao i okalio se, a tugu sve više potiskivao nadanjima i borbom kao jedinim lijekom da se takvom stanju učini kraj.

Uostalom, u našem su se ratu događaji razvijali da je malo bilo vremena za radovanja pobjedama i postignutim uspjesima i za tugovanja nad ljudskim i materijalnim žrtvama. Redovno je bilo tako — čim bi jedna borba bila okončana, zametali bismo nove, mi ili neprijatelj, a najčešće u isto vrijeme, tako da je predaha malo bilo da se potpunije izvuku iskustva iz prethodnih borbi. To smo činili u toku same borbe, što se pokazalo kao moguće i ispravno. Tako je bilo i ovoga puta. Tek što su naše snage okončale pobjedonosnu bitku za ranjenike na Neretvi i izbile širokim frontom u Sandžak i Crnu Goru, gdje su uspjele da do nogu potuku i unište dva talijanska puka, jedan na Javorku, a drugi na Bioču, započela je bitka na Sutjesci, koja, po svojoj žestini i surovosti, obostranim gubicima, a posebno posmatrano s gledišta neprijateljevih namjera, zauzima izuzetno mjesto u našem oslobodilačkom ratu. Pobjeda koju smo izvojevali u toj bici, iako uz veoma teške gubitke, označava prekretnicu u narodnooslobodilačkom ratu.

Tako su vrtlozi početka nove bitke pojednostavili i skratili Dušanovo posljednje viđenje i posljednji njegov pozdrav sa svojim rodnim mjestom Župom. Rastao se sa Župljanima ponosan na njihovo dotadašnje držanje i uvjeren da će tako i nastaviti do konačne pobjede. Premda će uskoro u krovove župskih domova sijevnuti ugarci talijanskih fašističkih jedinica pukovnika Rošolina, kao i prethodne godine oni četnički, i nastati još teža stradanja i nove, još brojnije žrtve surovih zločina njemačkih i talijanskih trupa nad nevinim stanovništvom, Župa će ostati i dalje nepokolebljivo uz oslobodilačku borbu. Ona ni tom prilikom nije iznevjerila sebe i svoju tradiciju, svoje sinove i kćeri koji su pali u dotadašnjim borbama, i one koji su se borili u toj krvavoj i slavnoj bici.

Ponovo Peta brigada, ovaj put zajedno s ostalim brigadama Treće udarne divizije, dobija najteži zadatak — da obezbijedi bolnicu i štiti odstupanje i proboj naših snaga u toj bici. Bili su to natčovječanski napori jednomjesečnih danonoćnih borbi, pokreta, gladi i nesanice od Nikšića do Sutjeske. Kao operativni i obavještajni oficir Treće divizije, Dušan je bio stalno na položajima, među borcima, a najviše sa Savom i Petom brigadom, koja je štitila najosjetljivije i najteže pravce našeg odstupanja. Onog 4. juna kada je Vrhovni štab, zbog izuzetno teške situacije, operativnu grupu podijelio na dva dijela, Sava je postavljen za komandanta Treće udarne divizije s osnovnim, ali i najtežim zadatkom — da zaštiti bolnicu i ranjenike. Ponovo je Dušan sa svojim voljenim komandantom Savom u istom štabu na istom zadatku. Od toga dana nastaje i najteža situacija za sve naše jedinice, a naročito za ranjenike i Treću diviziju.

Od 10. juna Treća divizija je sama s ranjenicima. Premda je situacija iz sata u sat postajala sve teža, svi su vjerovali da će Sava naći rješenje za pobjedu. I Dušan je do kraja u to vjerovao. Sava je, kao i uvijek, činio i učinio sve što je bilo u toj situaciji u ljudskoj moći jednog neustrašivog borca, umnog i talentovanog komandanta. Uspio je da i u takvim prilikama očuva borbeni moral boraca i nade ranjenika u proboj i spas, da ih izvede iz kanjona Pive, da se probije preko Vučeva i da noću 12/13. juna, sa već prepolovljenom divizijom i ranjenicima, pređe rijeku Sutjesku. U ranim jutarnjim časovima 13. juna Sava vodi prorijeđene redove svoje divizije uz strmine Zelengore u juriš na njemačke položaje da bi prokrčio put svojim ranjenim drugovima. Pokošen njemačkim rafalima, herojoki gine slavni komandant u tom posljednjem svom jurišu na čelu svoje divizije. U tom završnom, najkrvavijem i najslavnijem, činu bitke na Sutjesci palo je više stotina neustrašivih boraca zajedno sa svojim voljenim komandantom za spas svojih ranjenih drugova. Nijesu mogli učiniti nemoguće, ali su zato nesebično učinili sve što je bilo u njihovoj moći da bi ih zaštitili, junački dajući i svoje živote. U tom krvavom jurišu rame uz rame sa ovojim proslavljenim komandantom, Dušan je smrtno ranjen. Pritrčali su mu ljekari Mito Savićević i Isidor Papo da mu pomognu. Previli su mu rane, ali spasa nije moglo biti. Ostao je miran i pribran kao i uvijek. Kada su mu bolničarke sestre Stana i Ljubica Martinović i Dara Kostić prišle da budu uz njega i da mu pomognu, tiho i mirno im je odgovorio: „Ne treba ništa, pomognite vi ostalim ranjenicima”. Malo kasnije primijetio je da mu nema pištolja u futroli. Odmah se dosjetio šta je posrijedi, pa se tiho obratio prisutnim drugovima s jedva primjetnim prijekorom: „Uzeste li mi pištolj, drugovi, uzeste, pa neka ste, predajte ga Obradu kad ga vidite”. To su mu bile posljednje riječi. Ubrzo je izdahnuo. Tako je prekinut borbeni put neustrašivog borca za slobodu Dušana Bojovića, onog istog jutra u istom boju i istom jurišu kada i borbeni put njegovog slavnog komandanta Save Kovačevića. Za zasluge i podvige u borbi za slobodu svojih naroda odlikovan je Ordenom narodnog heroja.

Iz knjige Peta Crnogorska brigada

Milinko ĐUROVIĆ