Kada je počela ljubav gusala proslavljenog župskog guslara Milana Filipovića?

Od nepunih šest godina kraj ognjišta sam upijao prve zvuke gusala od svog pokojnog oca i komšije, dobrog guslara Tripka Ćorovića. Epske pjesme je tada recitovao pokojni Golub Backović, koji je znao preko 50 pjesama, iako nije imao nijednog razreda škole. Kada sam krenuo u školu jednostavno sam krao gusle od pokojnog oca. Sakrijem se van kuće i počinjem da prevlačim i gudalom u neznanju pokidam skoro sve strune. Uveče otac vidi pokidane strune, a ja dobijem batine skoro svaku drugu veče. Da nadoknadimo pokidano ja i moj pokojni brat Savo smo hvatali konja. Dovedemo ga do plota, on drži oglavak, a ja uzmem jednu pritku, zamotam dlake i onda teglim da očupam. Konj je uzalud gađao nogama, jer nije mogao od plota dalje.

Nas dvojica smo stalno vježbali i u osnovnoj školi pjevali. Savo je bio bolji, ali sam ja bio uporan i nastavio vježbati. Da bi čovjek bio veliki umjetnik prvo mora biti talentovan, zatim slijedi rad i neprestano vježbanje. To su bili moji prvi koraci u guslanju.

Kuda su sve stizali zvuci Vaših gusala i ko je sve od poznatih uživao u Vašem guslanju?

Na pitanje koje ste mi postavili nije teško odgovoriti, ali je odgovor toliko opširan da bi se roman mogao napisati. Ipak ću pokušati skratiti odgovor, jer je nemoguće sve objaviti. U bivšoj Jugoslaviji od Triglava do Vardara malo koji grad ima a da nijesam u njemu pjevao. Najviše guslarskih koncerata smo imali u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Pjevao sam u Skenderiji u Sarajevu pred 7000 gledalaca. Teško je izdvojiti od velikog broja koncerata, a da nije neki od bio uspješan.

U Smiljanu, Opština Gospić 10. jula 1976. godine proslavljalo se 120. godina od rođenja Nikole Tesle. Imao sam najveću čast od svih guslara na toj proslavi da pjevam na toj proslavi gdje je bilo najveće Jugoslovensko rukovodstvo sa Titom na čelu pred 250.000 ljudi. Ja sam pomislio da ću pjevati pjesmu po izboru, ali mi zagrebački režiser programa daje pjesmu o Nikoli Tesli. Dvadeset dva stiha pjesme dobijem uveče u hotelu Gospić koja moram naučiti do 10h ujutro. Teško da sada mogu opisati tremu koju sam imao da pjevam pjesmu koju do tada nijesam pjevao. Čisti je rizik pjevati novu pjesmu  bez obzira što sam je naučio uveče. Možete li zamisliti da čitavu noć nijesam spavao učeći i ispod glasa pjevušeći pjesmu. Čak su i gosti hotela počeli da lupaju na vrata. Kad čuju da pjevam na proslavi svi se umire, a ja nastavim čitavu noć. U programu su tada bili najveći Jugoslovenski glumci, umjetnici, operski pjevač Čangalović i ja. Srećom sve se dobro završilo, ali uz veliki rizik.

Ovo nije bio prvi put da pjevam Titu jer sam prije toga punih sedam godina, kao oficir JNA, pjevao pred njim tri puta. Tito je volio gusle. Imao je dosta guslarskih ploča i među njima moju o Braći Ribar, revoluciji, Veljku Vlahoviću…

Pjevao sam i pokojnom Niksonu, bivšem predsjedniku SAD-a, Brežnjevu, predsjedniku Rusije. Od holandske kraljice sam na Cetinju 1984. godine dobio orden i flašu pića koju i danas čuvam. Pjevao sam Načelniku generalštaba Švedske koji mi je poklonio pozlaćeni nož kojeg i danas čuvam i koji će krasiti muzej u Župi. Ja njemu tada poklonim long guslarsku ploču.

Sa guslama sam obišao skoro sve kontinente. Najviše pjevao u Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, Holandiji, Italiji, Slovačkoj, Grčkoj, Rumuniji, Bugarskoj idr.

Jedna turneja za Kinu, grad Šangaj će mi ostati u trejnom sjećanju 2010. godine sa Predsjednikom Crne Gore Filipom Vujanovićem na svjetskoj izložbi. Iz Frankfuta smo putovali punih 13 sati da bih pjevao na dva koncerta sa umjetnicima iz Beograda i Podgorice. Zeleni salon i 5000 gostiju, a ja pjevam stihove iz Gorskog vijenca ”San Vuka Mandušića”. Poslije završetka Ministar kulture Kine mi je čestitao i rekao da zna 60% stihova Gorskog vijenca napamet. Tada smo obišli brojne kulturne spomenike, a peo sam se i na najveću zgradu u Šangaju koja ima 510 spratova.

U Vašoj karijeri su bili brojni nastupi ali i nagrade. Koje izdvajate kao najdraže?

Što se tiče guslarskih nastupa teško da bih ih mogao izbrojati. Mogu reći da smo imali preko 100 humanitarnih koncerata za djecu, bolesne i siromašne. Što se tiče nagrada njih je bilo dosta. Prvak Crne Gore sam postao na festivalu saveza guslara Crne Gore u Pljevljima 28. juna 1993. godine, zatim prvak Jugoslavije na saveznom nivou u Podgorici 1993. godine. Ovo mi je najdraža nagrada koju sam dobio pored velikog broja vrhunskih guslara iz Crne Gore, Srbije i Republike Srpske. Osvojio sam i drugo mjesto na sveznom festivalu 1982. godine u Sarajevu.

Jedna od dražih nagrada mi je i ona koju sam dobio u gradu Lješu u Albaniji 2008. godine na Balkanskom festivalu osam zemalja kada sam osvojio prvo mjesto.

Na Međunarodnoj smotri folklora 1978. godine u Zagrebu, sala Lisinski predstavljao sam Crnu Goru i društvo KUD Ljubo Božanović iz Podgorice. Učestvovao sam u Crnogorskom pozorištu u predstavi Lažni car Šćepan mali u režiji beogradskog režisera Dejana Mijača sa najpoznatijim jugoslovenskim glumcima. To je bila uloga Slijepi guslar. Tada smo obišli sve manastire u Crnoj Gori i Srbiji.

Prije nekoliko godina ste započeli projekat Muzeja gusala u svom zavičaju Župi. Kako se rodila ta ideja?

Obišao sam dosta muzeja u bivšoj Jugoslaviji i Crnoj Gori, pa čak i u Evropi i niđe nijesam našao muzej gusala. Gusle su naš tradicionalni instrument i po njima se Crna Gora prepoznaje. Razmišljao sam dugo godina zašto Crna Gora nema muzej gusala? Kao čovjek koji se bavim punih 55 godina guslama pomislio sam zašto ja ne bih bio taj koji bi Crnoj Gori ostavio ovu zadužbinu da naši potomci znaju da su postojale gusle. Tako sam prije nekoliko godina odlučio da počnem izgradnju ove zadužbine. Narodna poslovica kaže: ”Čovjek vrijedi onoliko koliko ostavi”. Crna Gora je u svojoj istoriji, tradiciji i prošlosti bila rasadnik guslara od kojih su oni stariji gotovo zaboravljeni. Zašto da zaboravimo prije 100 godina Petra Perunovića, Tanasija Vućića, Jevrema Ušćumlića, zašto zaboraviti moju generaciju: Boška Vujačića, pokojnog Branka Plakalovića, Kostu Plakalovića i mene? Zašto da se zaboravi ova sjajna mlađa generacija guslara poput: Stevana Popovića, Rajka Žićića, Milana Vujovića, Đoka Koprivicu i Milomira Miljanića i mnogo drugih vrhunskih guslara?

U svom životu sam uvijek bio optimista, a što se tiče gusala za ovih 55 godina sam dosta naučio i mnogo iskusio. Pitanje je da li će mlađe generacije prihvatiti gusle jer je 21. vijek vijek kompjuterizacije i tehnike. Znam da su mnogi mladi guslari počeli, ali nažalost i odustali. Iz kojih razloga to sam vam i rekao. Ja ću se boriti za gusle, pa se nadam da ću iduće godine otvoriti školu mladih guslara bez ”pare i dinara”.

Koji će sve eksponati činiti kompleks Muzeja gusala?

Muzej će činiti glavni objekat koji je skoro završen i u njemu će biti izloženi svi etno instrumenti, eksponati najboljih guslara iz 5 država od 100 godina do danas. Tu će se naći moja priznanja i nagrade za ovih 55 godina rada, zatim biografski podaci i nagrade najstarijih guslara Petra Perunovića, Tanasija Vućića, Jevrema Ušćumlića i Ilije Vukovića iz Gacka po dogovoru sa njihovim porodicama. Druga grupa će biti za guslare moje generacije poput Boška Vujačića, pokojnog Branka Perovića, Muja Nikčevića, Miša Vujovića…

Treća grupa za mene sada najmlađa koja treba da se nađe u muzeju poput Stevana Popovića, Rajka Žižića, Milana Vujovića, Đoka Koprivice, Milomira Miljanića itd. To bi bila Crna Gora.

Druga bi bila Srbija sa 5 najboljih guslara za poslednjih 100 godina čiji će odabir izvršiti Ministarstvo kulture Srbije. Treća zemlja je Bosna i Hercegovina sa istim uslovima kao i Srbija, zatim Hrvatska i susjedna Albanija koja u svojoj istoriji ima gusle i dobre guslare. Nadam će da ću ove godine postići dogovor sa Ministarstvom kulture oko pomoći završetku ovog projekta.

Drugi objekat veličine oko 40 metara kvadratnih će biti namijenjen za turiste kada budu obilazili muzej da mogu sjesti, popiti piće, kupiti gusle i druge instrumente, a to će zavisiti od domaćina muzeja. Postojaće i parking za 15-ak vozila. Svaka država će izložiti svoje nacionalne nošnje, gusle, diple, frule i druge instrumente. Nadam se da će ovaj muzej sledeće godine biti otvoren zavisno od ljudi dobre volje i njihove pomoći.

Zbog čega želite ovaj kompleks da poklonite Župi, odnosno Mjesnoj zajednici Župa kao zadužbinu?

Gusle su narodni instrumenti zato se i zovemo narodni guslari. Rođen sam u Župi, školu sam učio u Župi, prve korake sa guslama sam učio u Župi slušajući starije guslare i od njih učio. Postavio bih pitanje kome bih drugo poklonio ovu zadužbinu bez mojoj viteškoj i junačkoj Župi. Moram priznati da sam izgubio najmanje vremena razmišljajući kome da poklonim zadužbinu. Sa zadužbinom poklanjam i 700 metara kvadratnih zemljišta i sve objekte koje sam naveo. U Župi nikad nijesam imao opozicije, vjerovatno zato što sam bio narodni guslar bez politike, kiča i šunda. Župa me je vazda podržala i uvažila i ja joj se zahvaljujem. Biću takav do poslednje ure.

Zbog čega je danas popularnost gusala manja nego što je nekad bila?

Na ovo pitanje nije teško odgovoriti, a sa druge strane i jeste teško dati odgovor.  Dok je bila Jugoslavija jedna država nijesmo imali ama baš nikakvih problema od Triglava do Đevđelije, pjevali smo ama u svaki grad bez ikakvih problema. Moram da kažem da smo pjevali epske pjesme svih ciklusa od Kosovskog, uskočkog, hajdučkog, pjesme stare koje siu imale svoju antologijsku vrijednost. Od kada se Jugoslavija raspala bolje reći podijelila ratovi su puno uticali na popularnost gusala. Neka istorija kaže svoj sud o tome, a ja kažem da su se pjevale političke pjesme, pjesme o nažalost živim ljudima, komercijalne, a onda i stranačke. Bilo je ako si Srbin onda si izdajnik, ako si Crnogorac onda si izdajnik i ja tu ne mogu suditi, ali imam pravo da pjevam one pjesme koje imaju svoju istorijsku vrijednost, pa će zub vremena svakome kazati šta si bio i ko si bio. Lično se nadam da će ovo vrijeme euforija proći i da će gusle opet biti narodne. Za ovo ću se boriti do kraja karijere.

U Župi je sa guslanjem prije nekolike godine počeo mladi guslarski talenat Nikola Krulanović. Šta bi poručili njemu i svim mladim guslarima koji bi željeli da se bave ovom tradicionalnom muzikom?

Nikolu Krulanovića još nijesam upoznao, ali sam ga slušao preko televizijskih ekrana, bolje rečeno preko prvog programa Televizije Crne Gore. Talenat se rodio, ali to nije dovoljno. Za jednog talentovanog dječaka kao što je Krulanović treba rad i neprestano vježbanje. Siguran sam da će on biti vrhunski guslar ali da pjeva epske pjesme bez politike, pjesme bez šunda i kiča i to mu je moj savjet njemu ali i svima ostalima. Nadam se da ću uskoro doći lično do njega i da ga uživo poslušam. Čini mi se da je na televiziji pjevao pjesmu osmerac.  Za mlade guslare nijesu dobri osmerci već deseterci. Siguran sam ako nastavi sa radom i ovim mojim savjetima da će biti odličan guslar. Spreman sam da mu pomognem i da ga uputim u pozitivnom pravcu. Sve takve talente treba podržati, a posebno Župa, jer se takvi talenti kao što je Nikola ne rađaju se preko noći. Želim mu svako dobro i uspjeh.

Kako se po Vama Župa može izvući iz problema i krene stazom razvoja?

Župa ima sve uslove i potencijale da bude prava Župa, odnosno Opština koja nam je nekad davno nažalost ukinuta. Teško je na ovo pitanje odgovoriti. Župa je uvijek imala veliki broj intelektualaca, obrazovanih ljudi koji su napuštali svoje mjesto (što je bilo i normalno) tražeći zaposlenje i tamo ostajali.

Narod kaže da nikad nije kasno, pa da kažem na sreću Župe pojavila su se dva Radulovića, intelektualca koji su zasukali rukave i riješili koliko toliko da vrate Župu na mjesto koje joj pripada. Pratim veliku borbu Dragoljuba Radulovića i njegovog brata Jova. Kako se bore za svoj zavičaj, ja sam jednostavno oduševljen. Poručio bih im: ”Nastavite samo tako i budite sigurni da će Župa biti uz vas i svi oni Župljani koji ne žive u Župi.”

Ne bih ja mogao biti prognozer šta će se dalje dešavati ali je moja poruka: ”Župljani budimo jedinstveni, budimo složni i da podržimo braću Radulović.” Na kraju želim svaku sreću braći Radulović u njihovom daljem radu.