Manastir Svetog Luke

Poznat kao Župski manastir, podignut je krajem 15. vijeka (1492. godine) Podigao ga je narod odmah poslije pada pod Turcima. Manastir je odigrao veoma pozitivnu ulogu i bio značajan faktor prosvjetnog, političkog i kulturnog života ovog kraja, a i šire okoline. Posvećen Svetom apostolu i evangelisti Luki manastir je bio zaista središte Župe, Bršna, Ozrinića, Dragovoljića, Trebjese i mnogih drugih ljudi oko Nikšića.

O njegovom postanku postoji više verzija. Jedna od njih je da ga je zidao narod krajem 15 vijeka, a druga da je zidan u doba Nemanjića kad i Morački manastir u 13 vijeku i treća da je manastir podignut u vrijeme Crnojevića. Dr.Vladimir Petković tvrdi da je Župski manastir podignut oko 1625 godine. Po toj pretpostavci manastir su podigli Nikšići. Pleme Nikšići, koji su se doselili iz Grblja, a tamo je i postojala crkva izgrađena u 11 vijeku. posvećena Sv. Luki, su tada bili na vrhuncu svoje moći i odlučili su da podignu bogomolju oko koje bi se okupljali svi pripadnici plemena. Predanje još govori da ga je zidao čuveni Rade Neimar. Bio je majstor nad majstorima ali po priči kad je manastir završen survao se sa skele i poslije nekoliko sati je umro. Sahranjen je na groblju Liverovići. Na tom groblju je do 1960. godine stajao jedan kamen koji je služio u crkvene svrhe, a smatralo se da je ispod njega sahranjen Rade Neimar. Kasnije je ta nadgrobna ploča prenijeta je u zavičajni muzej u Nikšiću.

Prva lokacija manastira bile su Carine u mjestu Orašje, ispod brda Gradina. Predanja kažu da su se u 15. vijeku oburvale velike gomile kamena sa Gradine i srušile dobar dio manastira. Kaluđeri se tada skupe i dogovore da sagrade novi manastir sa druge strane Gračanice ispod Vodičkog Vrha. Župljani su tada manastir prenijeli kamen po kamen do mjesta gdje se i danas nalazi. Da bi se mogla davati bolja odbrana kasnije je oko njega podignuta kamena ograda.

Župski manastir je bio sastajalište naroda za vrijeme sabora, veselja, sahrana, a posebno prilikom čestih odlazaka u bojeve. Godine 1809. za vrijeme ustanka protiv Turaka skoro svi prvaci Župe i Nikšićkog kraja su se sastali, ustanovili prvu vlast zvanu Kuluk, a zatim su uputili pismo vladici Petru I. Kod župskog manastira 1819. godine arhimadrit Aksentije Šundić podigao je jednu veću zgradu koja je služila za potrebe plemena. Aksentije je umro u Župi i sahranjen je pored manastira. Postoje stari zapisi koji tvrde da je tu boravio i Novica Cerović i da je sakupljao materijal Vuku Karadžiću koji je tragao po manastirima za to narodno blago.

Župski manastir je odigrao veliku ulogu u krvavim borbama sa Turcima čuvene Omer pašine godine. Kada je 1852. godine Omer paša –Latas, turski vojskovođa, udario sa velikom vojskom na Crnu Goru, knjaz Danilo Petrović pošalje u Župu svoga brata vojvodu Mirka sa dva rođaka da organizuju odbranu Župe, jer se vjerovalo da će preko nje biti glavni udar na Crnu Goru. Vojvoda Mirko Petrović, serdar Šogo Nikolić, senator Novica Cerović, Ivo Đoković sa još nekoliko istaknutih prvaka i jednim brojem Župljana, zatvore se u župski manastir i prime neravnu borbu sa odredom turske vojske, koji je nastupao uz rijeku Gračanicu.Turci nijesu mogli osvojiti manastir iako su ga gađali topovima. Na spoljašnjim zidovima manastira može se i danas vidjeti slomljeno kamenje.

U toku borbe Tuko Šćepanov Maksimović iz Liverovića obavijesti branioce manastira da je glavnina turske vojske krenula preko Planinice u Bjelopavliće. Jedne tamne noći branioci neopaženo napustiše manastir kroz tursku opsadu prelazeći u manastir Ostrog gdje su snažno branili Ostrog. Ova odbrana je opjevana u pjesmi "Devet krvavih dana".

Godine 1853. manastir je oslobođen od Turaka i tada nastaje obnavljanje manastira. On je tada bio spaljen te su izgoreli mnogi dragocjeni materijali i predmeti – razne knjige i čitulje. Obnovljen je za tri godine.. Godine 1875 buknuo je Hercegovački ustanak, pa je na traženje kralja Nikole crveni krst Rusije poslao 10 ljekara koji su kod manastira organizovali bolnicu za liječenje hercegovačkih ranjenika i ranjenika sa bitke na Vučjem dolu i tu je radila sve do oslobođenja Nikšića 1877. U ovom periodu, tačnije 1871. godine je otvorena i prva osnovna škola u Župi. Manastir je imao velike posjede zahvaljujući uticaju kaluđera u narodu Župe. Mnoga imanja su naseljavana doseljenicima iz drugih krajeva.

Ni Prvi ni Drugi svjetski rat nijesu mimoišli ovaj manastir. Godine 1917 opljačkali su ga austrougarski vojnici, skinuli zvono i odvukli dva topa prenijeta iz karaule Starog Sela. Godine 1943 Italijanski fašisti i drugi neprijatelji zapalili su sve knjige i druga važna dokumenta te su tako uništili dobar dio istorije iz života ovog kraja. Kod manastira su sahranjeni mnogi ugledni i poznati ljudi, počev od graditelja, kaluđera, boraca za slobodu.

Godine 1998. manastirski konaci koji su do tada bili u posjedu HTP Onogošt prelaze u vlasništvo eparhije Budimljansko-Nikšićke i od tada počinje nova rekonstrukcija. Manastir sa novim konacima dobija mnogo na izgledu i postaje mjesto gdje dolazi veliki broj turista iz zemlje i inostranstva. Sestrinstvo ovog manastira u sklopu kompleksa otvara i radionice za izradu grnčarija, ikona i drugih predmeta i suvenira.