Nikolić Nikolin Živko-Šogo rodom je iz sela Liverovića. Bio je jedan od plemenskih vođa u borbi protivu Turaka. Najprije je bio knez a titulu serdara dobio je u doba knjaza Danila Petrovića. Bio je član crnogorskog senata. Isticao se hrabrošću. Zajedno sa vojvodom Mirkom Petrovićem, Novicom Cerovićem i grupom branilaca izdržao je tursku opsadu oko župskog manastira i manastira Ostroga. Predvodio je Župljane u čuvenoj bici na Dugi 1862. Godine gdje je bio teško ranjen. Za izuzetnu hrabrost odlikovan je Danilovim krstom. Medaljom Obilića i ruskim ordenom Sveti Đorđe.

Serdar Šogo u očima švajcarskog ljekara Frederika Ferijera

Švajcarski ljekar Frederik Ferijer (Frédéric Ferrière) rođen je u Ženevi, 9. decembra 1848. godine. Dr Ferijer je u Crnoj Gori boravio 1876. i dok je bio u njoj vodio je dnevnik. Taj dnevnik o njegovom boravku u Crnoj Gori objavio je CID iz Podgorice, 2007. godine, pod naslovom “Dr Frederik Ferijer: Crna Gora”. 

Prevod je uradio Božidar Bojović a knjigu je priredio dr Slobodan Nikčević koji je i predgovor napisao. O Ferijeru dr Nikčević između ostaloga piše:

“U januaru 2006. navršilo se 130 godina od boravka u Crnoj Gori doktora medicine Frederika Ferijera (Frédéric Ferrière). On je zajedno sa apotekarom Šarlom Gecom (Charles Goetz), bio član misije Međunarodnog komiteta Crvenog krsta iz Ženeve, koju je predvodio Alojz Humbert (Alois Humbert), profesor prirodnih nauka. Razlog njihovog dolaska u Crnu Goru bila je pomoć u organizovanju crnogorskog Crvenog krsta i zbrinjavanju ranjenika i izbjeglica iz Hercegovine, koji su, bježeći ispred turske vojske, nalazili utočište u Crnoj Gori. Hercegovački ustanak, koji je počeo 27. juna 1875. godine, bio je izraz iskonskih težnji naroda u Hercegovini za oslobođenje od viševjekovnog turskog ropstva. Politička, organizaciona i vojna uloga Crne Gore u ovom ustanku iscrpno je i višestruko obrađena u našoj istoriografiji. Međutim, manje su isticani natčovječanski napori siromašne, ratom iz 1862. godine iscrpljene Crne Gore, da 1875-78. zbrine 62496 hercegovačkih izbjeglica, 6513 crnogorskih i hercegovačkih ranjenika, oko 12000 bolesnika, 11331 zarobljenog Turčina i ukaže pomoć porodicama 3096 poginulih boraca. Pojedina svjedočanstva o tim pregnućima i bezgraničnom humanizmu ostala su do naših dana manje poznata ili nepoznata široj javnosti. Ovo svjedočenje – dnevnik dr F. Ferijera – do sada u cjelini nije objavljivano kod nas. Blagodareći razumijevanju i ljubaznosti direktora Instituta “Anri Dinan” (Henri Dunant) u Ženevi, Crveni krst Crne Gore dobio je, na molbu tadašnjeg predsjednika Jugoslovenskog Crvenog krsta, primarijusa dr Božidara Raspopovića, fotokopiju rukopisa dnevnika, koji je sa francuskog preveo B. Bojović.” (str 7 i 8)

Dan 30. januar 1876. dr Ferijer je ovako opisao:

Na ručak pozvasmo načelnika i komandira. Ovom prilikom sa zadovoljstvom smo konstatovali da je naš tumač Đorđije Martinović mnogo interesantniji od momčića koga smo imali do sada. On je sin Martinovića koji je bio zajedno sa Mirkom Petrovićem za vrijeme borbi u Ostrogu. Poslije ručka posjeti nas serdar Šogo Nikolić, ostroški junak o kojem sam govorio prije nekoliko dana. Pošto je proveo na Cetinju nekoliko godina kao senator, povukao se u svoju rodnu Župu, gdje, kažu, ima veliki uticaj u ovom narodu, koji je nedavno prisajedinjena Crnoj Gori i sa kojim se teško izlazi na kraj. 

Serdar je sedamdesetih godina, ali izgleda kao da nema više od pedeset. Nije mnogo visok, ali je građen kao Herkul, oči su mu potpuno plave i imponuje njegov izgled savršeno skladnog čovjeka. 

Na njemu je odijelo starih Crnogoraca: zelena dolama, crveni prsluk sa porubom, plave pantalone i srebrne toke. Krase ga pet ordena i Viteški krst (Danilovog reda). Serdar je izvanredan čovjek i ima neku srdačnost u znatno većoj mjeri od negovih zemljaka. 

Pio je u zdravlje naših porodica – naših očeva, majki, braće i sestara. On je prvi Crnogorac koji nam je tako nazdravljao. Pitao nas je da li smo oženjeni. Na naš negativan odgovor, popi u zdravlje naših izabranica i svakom poželje po tri sina i jednu kćerku. Bio je veseo, a njegovo lijepo lice sijalo je od zadovoljstva. Poslije se zabavljao tako što nas je nosio obojicu, uzduž i poprijeko sobe, kao da bijasmo djeca. Čak je htio još i učitelja da nakrkači, ali ja sam se usudio da mu autoritetom ljekara to zabranim. Uistinu sam se plašio srčane kapi. Svakog momenta nas je ljubio i na svom crnogorskom jeziku govorio: “Kada biste mogli otvoriti moje srce, tamo biste se našli.”

U toku popodneva Gec mu je pravio društvo, jer sam ja morao da napravim vizitu. Ostao je poslije 5 sati. “Vi ste došli – kaže nam pri polasku – da spasavate našu zemlju od nedaća, ja sam neuk i umijem samo da ratujem, pa ako vašoj zemlji bude potrebna pomoć, doći ću da se bijem za nju.” (str 83 i 84)