Prva zapisana činjenica o korišćenju župskih resursa koji su odlazili iz Župe zapisana je u tada dnevnom listu Onogošt davne 21.09. 1900. godine. Tada su Knjaz Nasljednik Danilo i Knjeginjica Ksenija u Zabranu u Morakovu u lovu odstrijelili po jednu divokozu. Ako se ne računa na veleposjedništvo turskih porodica, koje su dugo godina koristile župske resurse, ovo je prvi poznati slučaj odnošenja resursa iz Župe, nešto kasnije nazvane i sa razlogom nikšićke, kao što će se vidjeti iz dolje navedenih činjenica.

Od te nesrećne divokoze do danas iz Župe je ponijeto mnogo više nego što mnogi mogu i da zamisle. U isto vrijeme počelo je krčenje i probijanje prvog makadamskog puta ka Župi i Zabranu Kralja Nikole. Župske džade. Puta koji je ispostavilo se odnio mnogo više od divokoze i ”odveo” mnoge. Dobre Župljane širom svijeta, šumu, stočni fond, šumski biljni i životinjski svijet, kulturno blago, boksit, vodu, pijesak, kamen… Ponijeti  su. I nakon sto godina se nose.  Nemilice. Ali do kad će to tako moći? I šta nakon što se sve ponese?

Istina, nakon sto godina put nam je još uvijek tu. Savremeniji od onog iz 1900. godine, ali sa sličnim i opasnijim rupama, koje ni danas nijesu prepreka da se nose resursi.

Isti ovaj put doveo je Nikolu Čopića 1939. godine koji je prvi otkrio rudu boksita u Župi. Nesrećan splet ratnih okolnosti odložio je eksploataciju sve do 1948. godine od kada je osnovano preduzeće Rudnik Boksita i počela eksploatacija ili kako se pokazalo naročito poslednjih decenija pustošenje Župe. Procjena je da je od tada do danas odvezeno župskom džadom oko 800 miliona eura! A vraćen je oštećeni asvaltni put, uništena voda, životna sredina i sitni interes ljudima koji su decenijama ”kanalisali” Župljane kako se ne bi osvijestili dok bogatstvo putuje. Danas mizerna koncesija završava u rukama ”Nežupljana”.

Župljani su decenijama unazad mirno posmatrali kolone kamiona natovarenih drvenom građom. Pretpostavlja se da je i ovog resursa odneseno oko 50 miliona. I danas se vozi.

A onda je 1954. godine potopljen najplodonosniji dio Župe radi odvođenja  miliona kubika vode za potrebe rada Željezare Nikšić, koja ne bi mogla raditi da nije bilo te župske vode. Nemoguće je sračunati vrijednost vode koja je potekla, ali je lako sračunati da Župi nije gotovo ništa vraćeno.

Asfaltna baza osim što je zagađivala Župu, koristila pijesak, nije Župi donijela ni metar besplatnog asfalta. To najbolje znaju i ośećaju i dan danas Morakovci i Bjeloševci gdje je ta baza dugo godina radila. A pojedinci su ćutali i sve to gledali.

Mnogi se śećaju Krušaka koji su eksploatacijom pijeska opustošili korito Gračanice i ostavili joj rane koje se i do dan danas nijesu zaliječile. Ipak i pored svega kad su ”ćerani” bilo je par Župljana koji su ih žustro branili, pokazalo se iz svog interesa. Njima se ovaj tekst neće svakako dopasti. Istina mnoge boli u Župi.

Milioni kubika pijeska poneseni su i sa pogona za mljevenje postavljenog na jalovištu Bunić. Niko nikada nije uplatio jednog centa Župi za te odnesene milione. Ito opet župskom džadom.

I sami Župljani odnose. Mnogi ”vikendaši” koji ne Žive u Župi vole neđeljom da napune vreće hrane. A kod problema sa kojima se Župa nosi ostaju samo nijemi posmatrači. Odnijeli su i oni koji su dobar dio župske zemlje stavili pod hipoteku. Za neke je i hipoteka bila prilika da zarade.

Župljani su dobrim dijelom finansirali telefoniju u Župi i poklonili je Telekomu, a da nijesu dobili ni akcije u tom preduzeću. Bilo je slučajeva da su Župljani odbijali i dobre projekte samo zbog toga što ih je donijela politički suprostavljena strana. 

Ako se śetimo 2008. onda možemo sebe demantovati kad kažemo da je samo odnošeno iz Župe. Te godine je doneseno u Župu. Eksploziv i oružje za uništavanje. Da se uspio pitati par pojedinaca porijeklom iz Župe i danas bi imali vatromet iznad naših glava. Ove će se godine obilježiti desetogodišnjica ovog događaja, koji je makar na kratko ujedinio Župljane. Ośetili su tada da su živi. Ko su bili ljudi koji nijesu spavali da bi stopirali taj suludi naum, ko su bili oni koji su zbog suda javnosti bili primorani da se priključe protivljenju i ko su bili oni koji su se zalagali za to možda bude jasnije ukoliko se ove godine objavi kompletna hronologija ”odbrane Župe” kako je na kraju ispalo!?

Mnogi Župljani su nijemo posmatrali nezakonito spajanje ploča eksplozivom na Đurakovom dolu. Mnogi ćute kad se zagađuju župski izvori i potoci, rijeka i jezero. Nažalost postoje oni koji nijesu zbog sitnog interesa ni dah izustili, a kamoli se javno oglasili kad se sve ovo dešavalo. Ekološki incidenti  za koji se ne zna kakve sve posljedice će imati na potomstvo Župljana. Ko je sve dobio odštete i imao sitnu korist od toga dobar dio Župljana bi rado znao!? A znaće se jednog dana.

Pokušalo se i još uvijek se pokušava Župi dopremiti i otpad iz Nikšića, ali i ostalih  gradova Crne Gore. Postoje i Župljani koji ne žive u Župi, ne nose njene probleme, a koji se Župe śećaju samo pred izbore, jer najviše od svega vole župske glasove. Ima i onih koji bi još odavno ugasili svaku aktivnost u Župi, bez obzira koliko ona dobra bila samo radi svog interesa.

Nažalost poneseno je i kulturno blago pronađeno na terenima Župe: kamene śekire, nadgrobni spomenici, artefakti, ordeni, sablje, novac, knjige i predmeti vezani za Župu iz Župskog manastira…. Osvajači tokom ratova, ali i domaći ”osvajači”. Čak je i Vuk Karadžić stigao da nosi iz Župe.

A sve je počelo od divokoze. Župska hronologija sve to pamti.  

Ipak čini se da se vrijeme mijenja, pa i da će župska džada donositi i neke dobre stvari ka Župi.

Autor: Jovo Radulović