Godine 1941, na toj istorijskoj prekretnici, kada su bile stavljene na probu sve vrline naših naroda zajedno, u isto vrijeme su bile izložene na probu i osobine svakog pojedinca. Nije tu bilo lako izdržati i slijediti korak najsvjesnijih, najodanijih i najsmjelijih sinova i kćeri naših naroda, koji su se svrstali tih dana pod zastavu Komunističke partije i polazili smjelo u odlučni i teški boj za slobodu svoje zemlje. 

Jedan od takvih bio je mladi potporučnik bivše jugoslovenske vojske Petar Jovanović, koji se od prvih dana ustanka smjelo, odlučno i nepokolebljivo svrstao u redove boraca za slobodu. Iako veoma mlad, tako reći tek nastao, u dvadeset i prvoj godini života, njega nijesu zbunili ni onaj haos ni rasulo koje je nastalo još od prvih dana napada na našu zemlju 6. aprila 1941. I u tim danima, kada su mnogi stariji i iskusniji gubili glave i smatrali da je sve izgubljeno, Petar Jovavović se sa svojom jedinicom uz borbu povlačio od Subotice do Bosne, gdje ga i zatiče kapitulacija. Ni tada Petar vije klonuo duhom. Ne gubi vjeru u sebe i svoga naroda uprkos izdaji i rasulu koje je vidio u bivšoj vojsci i državnom aparatu, svuda kuda je prolazio. 

I u takvoj situaciji on nije dopustio da padne u ruke neprijatelju. Probija se preko brda i planina Bosne, Hercegovine i Crne Gore ka svom rodnom mjestu Župi, da bi se, ni časa ne časeći, stavio na raspolaganje partijskoj organizaciji u svom mjestu, koja je već od prvih dana kapitulacije otpočela sa pripremom oružanog ustanka. Svim žarom svoje mladosti, svog poštenja i ugleda koji je uživao u svome kraju, Petar se prihvatio zadataka oko pripreme oružane borbe. S odlučnošću kakvu su u tim sudbovnosvim danima ispoljavali samo naistrajniji komunisti i skojevci, ovaj dični divni mladi drug podržao je stav Komunističke partije na sastanku intelektualaca Župe, održanom neposredno pred julski ustanak u kući prekaljenog i vatrenog komuniste Krsta Kostića, gdje su se dogovorili šta sve treba preduzeti kako bi se i Župa mogla dostojno odazvati pozivu Partije na oružanu borbu protiv okupatora. 

Zadatke koje je dobio na tom sastanku, kao i sve druge, Petar je sa njemu svojetvenom toplinom i taktom prema ljudima, ali u isto vrijeme i neumoljivo uporno, znao sprovoditi u djelo. On je osvajao ljude i svojom riječju i svojom pojavom, a u prvom redu nesebičnim zalaganjem u izvršavanju zadataka. Takav je bio na svakom poslu sve do svoje tragične pogibije 1943. šdine, kada je na početku četvrte neprijateljske ofanzive, u bunilu od tifusa, sam sebi prekratio muke. Petar je među prvima bio u napadu na žandarmerijsku stanicu u Miolju Polju u Župi u trinaestojulskom ustanku, a odmah zatim se latio prikupljanja i organizovanja boraca za predviđenu borbu oko Nikšića i u drugim krajevima. Za istaknute zasluge koje je ispoljio u prvim danima ustanka i kasnije, već 1941. godine primljen je u članstvo KPJ. Od tada kao da utrostručuje svoj revolucionarni polet. Ni časa ne miruje, stalno je u akcijama — vojnim i političkim. Ni privremena kriza ustanka, koja je, pod pritiskom brojnih talijanskih divizija, nastala u avgustu 1941. godine, nije ni za trenutak pokolebala ili zbunila mladog komunistu Petra Jovanovića. 

On neumorno djeluje u masama, okuplja omladinu oko sebe, razborito uvjerava starije u pravednost oružane borbe koju je povela Komunistička partija. Svoje vojničko znanje u novim uslovima oružane borbe on je zaista znao stvaralački i revolucionarno da primjenjuje u svim akcijama u kojima je učestvovao. Na svaki, i najteži, zadatak javljao se prvi. Za njega tako reći nije bilo nemogućeg zadatka samo ako dolazi od Partije. On se među prvima javlja kao dobrovoljac za odlazak na Pljevlja, gdje i u najtežim uslovima uličnih borbi dolaze do izražaja njegove vojničke sposobnosti, a posebno njegov neustrašivi heroizam. Kao već prekaljenog borca i rukovodioca, po povratku iz bitke na Pljevljima štab Nikšićkog partizanskog odreda postavlja ga za komandanta Župskog partizanskog bataljona. Brzo su se ispoljile njegove vrline i sposobnosti: ličnim primjerom, nesebičnim zalaganjem, divnim osobinama borca i druga, on je brzo osvajao zasluženo povjerenje i Partije i narodnih masa. 

U februaru 1942. godine postavljen je za komandanta sektora koji se protezao od Tovića do Ostroških greda, to jest snaga Lukovskog i Župskog teritorijalnog NOP-bataljona okrenutih prema talijanskom garnizonu u Nikšiću. U znak priznanja za zasluge na učvršćivanju svoga, Župskog bataljona i uspjehe u borbama, već u martu 1942. godine postavljen je za komandanta Trećeg udarnog bataljona Nikšićnog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda. Za komandante udarnih bataljona u to vrijeme postavljeni su najbolji borci, iskusni rukovodioci i Partiji odani komunisti. 

Iako vrlo mlad, Petar je za najkraće vrijeme na djelu ispoljio sve te kvalitete i postao jedan od najomiljenijih i najpoznatijih komandanata udarnih bataljona Nikšićkog partizanskog odreda. Svojom neposrednošću, optimizmom, a u prvom redu smjelošću koju je ispoljavao u borbama, on je osvajao ljubav i povjerenje boraca i rukovodilaca. U teškim i oštrim borbama na Ostroškim gredama aprila 1942, jurišajući na čelu svoga bataljona, teško je ranjen u ruku, tako da je morao napustiti dužnost komandanta Trećeg udarnog bataljona. Baš tada i počinje prava epopeja ovog vrsnog mladog komandanta iz našeg oslobodilačkog rata. Nije se još bio sasvim ni izliječio od zadobijenih rana, a Glavni štab za Crnu Goru postavlja ga u maju 1942. za komandanta Prvog omladinskog crnogorskog bataljona ,,Budo Tomović“.

Ali, baš u vrijeme kada se spremao da primi novu dužnost, teško je ranjen od artiljerijske granate u nogu. Umjesto da pođe za komandanta Omladinskog bataljona, ponovo je morao u bolnicu, u kojoj je bio jedan od najtežih ranjenika. Kao teški ranjenik odstupa iz Crne Gore u neprekidnim borbama koje smo vodili tih dana preko vrleti Golije, Volujaka, Maglića i Sutjeske. Ni u takvim uslovima optimizam i vjera u pobjedu nijesu napuštali ovog prekaljenog borca i vjernog sina crnogorskog naroda. Sve nevolje teškog ranjenika on je stoički podnosio, unoseći vedrinu i raspoloženje i među ljekare, i među drugove ranjenike, i među borce koji su ga nosili na nosilima. Njegovo ime postaje još poznatije, još bliskije borcima i rukovodiocima slavne Pete crnogoroke proleterske brigade, koja je tih dana, juna 1942. godine, formirana naredbom Vrhovnog štaba na obroncima Volujaka. 

Ali ni Vrbnica ni Sutjeska, gdje smo se kratko vrijeme odmarali, nijesu bili i kraj njegovog stradanja i heroizma kao teškog ranjenika. Njegov hod po mukama kao da tek tada počinje. Kada je Petu proletersku brigadu i Hercegovački odred napalo više hiljada četnika u kanjonu Sutjeske u julu 1942. godine, Petar je još imao nogu u gipsu, još je bio na nosilima. Trebalo je da izdrži sve napore borbi i proboja od Sutjeske preko Treskavice do Igmana, a potom, poslije dva dana predaha, da ponovo nastavi marš. Na Igmanu, na pragu jakog neprijateljskog garnizona Sarajeva, našli smo se u izuzetno teškoj situaciji. Trebalo se probijati dalje, pod još težim uslovima, s podijeljenim snagama. Stoga je štab brigade odlučio da najteže ranjenike ostavimo na Igmanu, da ih predamo Igmanskom partizanskom odredu. 

Petar je želio da se probija dalje sa svojom brigadom. Tražio je da mu damo konja. Ljekari su nam tada rekli da on neće moći izdržati pokret, da se sam ne može držati na konju. Da bi ih demantovao, Petar je tražio da mu se noge oslobode gipsanog okova. Skinut mu je gips i on je jahao na konju preko vrleti Igmana i dalje preko pruge Sarajevo — Konjic i planine Bitovnje ka Prozoru, kuda su se probijali Peta brigada i Hercegovački odred. 

Ni to nije bio kraj njegovih patnji i stradanja. U borbi s Nijemcima, koji su nas iz zasjede dočekali u Zabrđu 28. jula 1942, dva konja ginu pod njim. Ali i u tim trenucima Petar se ne koleba, on hrabri ranjenike, on vjeruje u to da će se njegovi drugovi probiti, da ranjenike neće ostaviti. I doista, mada po cijenu teških gubitaka, brigada se probila kroz sve četničke, ustaške i njemačke zasjede i provela ranjenike i zbijeg sve do Prozora, gdje smo se opojili s glavnim snagama. Za sve to vrijeme Petar Jovanović je, kao teški ranjenik, s još nesraslim kostima, jahao na konju od Igmana do Prozora. Time je dokazao nešto što je izgledalo nemoguće čak i za pojmove partizanskih ljekara. To je mogla da savlada samo nesalomljiva volja, upornost i izdržljivost jednog heroja komuniste kakav je bio Petar Jovanović. 

Zbog toga njegovo ime postaje pojam i za borce Pete proleteroke brigade i za borce Hercegovačkog odreda. Na putu za zapadnu Bosnu desio se jedan slučaj koji kao da je htio da još jedanput isproba nesalomljivu volju i tako reći natčovječansku izdržljivost ovog divnog borca i rukovodioca iz našega rata. Prelazeći preko mostića, Petar na konju pada u kanjon jednog planinskog potoka u blizini Prozora. Svi koji su vidjeli taj prizor pomislili su da je svršeno s Petrom, jer nijesu čuli ni jauk ni zapomaganje. Potrčali su borci da ga izvuku, a on im pruža ruku i dovikuje da je sve u redu, da se nije ni povrijedio. Ni ta kušnja nije bila kadra ma šta da utiče na njegovu vedrinu, njegovu vjeru u pobjedu, na njegov optimizam, koji je zračio iz čitavog njegovog bića. 

I u takvoj sredini, u Centralnoj bolnici u Bosanskom Petrovcu, kamo je upućen da nastavi liječenje, brzo osvaja simpatije ranjenika, ljekara i bolničkog osoblja, tako da ga biraju za svoga omladinskog delegata na Prvom kongresu antifašističke omladine Jugoslavije. Svojim istupanjem na Kongresu i odnosom prema delegatima osvaja posebne simpatije. Petar je bio takav i po svome duhu i po svom izgledu: kao da je bio stvoren da plijeni ljude i osvaja njihovu ljubav i simpatije. Iako svjestan ljubavi i simpatija koje je uživao — i kao borac, i kao rukovodilac, i kao teški ranjenik — on bi se uvijek zacrvenio kao djevojčica ako bi se govorilo o njemu ili ako bi lično na sastancima istupao, mada je znao nenametljivo i lijepo da iznese svoje mišljenje. 

Kada se Petar oporavio od rana, upućen je za nastavnika u Oficirsku školu Vrhovnog štaba, koja je formirana u Bihaću. Školom je rukovodio Savo Orović, čovjek bogatog vojnog znanja i s velikim ratnim iskustvom. On je Petra poznavao iz borbi koje su vođene oko Nikšića 1941. i 1942, a u školi ga je još bolje upoznao kao dobrog nastavnika i odličnog vaspitača naših mladih partizanskih kadrova. Petar se brzo srodio sa svojim drugovima slušaocima, na koje je prenoeio svoja vojna znanja. I ne samo to. On je toplinom i plemenitošću svog karaktera, neposrednošću i jasnoćom plijenio auditorijum, tako da je u školi bio jedan od najomiljenijih nastavnika. Takve divne osobine kakve su krasile Petra Jovanovića odnjegovane su u izrazito čestitoj porodici njegovog oca Milinka. Te osobine je Petar dalje razvijao u krilu svoje Komunističke partije, u redovima jedinica Nikšićkog partizanskog odreda, u redovima slavne Pete crnogorske proleterske brigade. Nije ni mogao biti drugačiji put ni Petrov ni njegovog brata Radivoja, jer su u svojoj porodici, a u prvom redu od svoga oca Milinka, mogli samo da se uče onim divnim osobinama koje krase vrsne Crnogorce. Njihovo domaće vaespitanje je bilo pouzdana garancija Partiji i partizanskim jedinicama da će i Petar i Radivoje časno i junački vršiti sve svoje dužnosti koje narod i Partija pred njih postave. 

I oni su ih vršili herojski i samoprijegorno sve do posljednjeg atoma svoje snage i časno i junački uzidali svoje živote u temelj slobode naše socijalističke Jugoslavije. Sudbina kao da se bila urotila protiv Petra, kao da je htjela spriječiti da dođu do potpunog izražaja njegove divne osobine mladog talentovanog rukovodioca i odanog sina crnogorskog naroda. Ali i u takvim uslovima on joj je prkosio svojom izdržljivošću, vedrinom i optimizmom, svojom vjerom u pobjedu. Takve plemenite neustrašive likove može stvoriti samo uzvišena pravedna borba jednog naroda, kakva je bila oružana borba naših naroda u narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji.

Iz knjige: PETA PROLETERSKA CRNOGORSKA BRIGADA

Milinko ĐUROVIĆ

Milisav RAIČEVIĆ