Iz podneblja snagatora i kolosa, gdje za prijeki pogled ili riječ “pada glava”, Radomir Rade Krulanović (79) iz sela Kuta u Župi Nikšićkoj otisnuo se u svijet i proslavio svoj kraj, ali ne kao žestoki momak, već kao umjetnik, i to baletski!

Za crnogorske, a posebno nikšićke prilike, rijetkost je da se neka muškarčina odluči na takav korak. A uz to biti još i sin uglednog sveštenika Radula, trebalo je onda bogme dobro “stisnuti” pa rušiti stereotipe. U ljeto 2010. godine Radomir je bio u Crnoj Gori. Tada je zajedno sa Marinom Abramović dobio pasoš kulturnog ambasadora države Crne Gore.

Rade govori kako mu je život bio težak. Baletska priča teče kao na filmu. Radio je u kamenolomu u Minhenu da bi platio baletsko školovanje i na kraju naš junak je uspio. Otac, ugledni sveštenik Radule, dolazio je  da gleda svog sina Rada u Ljubljani kako igra u baletskim prestavama. Kada je rekao zbogom sceni to nije bilo i zbogom igri. Princ igre je obišao cijeli svijet, a oduševljen je bio ruskom baletskom školom.

Radomir je zahvaljujući svom trudu dostigao baletske visine, i sada sumira uspješnu karijeru u debeloj hladovini roditeljske kuće sa suprugom Emom, životnim pratiocem punih 50 godina.

– Najpre sam se zaljubio u trubu, a za gusle koje su visile na zidu nisam mnogo mario. Nekako sam osjetio da će mi muzika biti opredeljenje, pa sam školovanje započeo na Cetinju, nastavio u Kotoru i na kraju završio u Ljubljani. U tom gradu sam tajne baleta počeo da otkrivam. Igra me je osvojila, a izgleda i ja nju – priča Krulanović. – Nijesam ja bio jedini baletski izvođač iz Crne Gore, bio je tu i Vlasta Dedović iz Berana, sjajni drugar i igrač. Pokazali smo da Crnogorci imaju sluha za lijepu umjetnost. Baletski hod muškarca i žene je uzvišen, sačinjen od kodova, krila, zamaha nogom po dnu mutnih voda. Oni spavaju stojeći…

Nije lako bilo postati prvak ljubljanskog baleta, biti nosilac “jakih” uloga u komadima “Labudovo jezero”, “Kameni cvet”, “Ohridska legenda”, “Simfonija”, “Ero s onoga svijeta”, “Don Kihot”… Nastupao je Rade širom svijeta, mamio aplauze uglednih ličnosti.

– Igrao sam i pred Hruščovom u Moskvi! I on me je nagradio aplauzom – priseća se Radomir, koji danas živi u Klagenfurtu u Austriji.

– Sarađivao sam sa čuvenim Serđom Lifarom, pa našim Miloradom Miškovićem, divnom i neprevaziđenom Pinom Bauš, pijanistom sa Cetinja Mirkom Bratčevićem, koji je stvarao i živio u Stokholmu.

Dok izgovara svaku riječ pomno ga sluša njegova supruga Ema, Slovenka, snajka župska.

– Naš život protkan je aplauzima. Razumjela sam Radomirove obaveze, čestu odvojenost od kuće i porodice, ali smo zbog toga i uspeli. Ja se u Župi osjećam kao da sam ovdje rođena. Sve češće dolazimo, ponekad skoknemo i do Ljubljane, dok najveći dio života provodimo u Klagenfurtu – priča Ema.

– I naš sin Marjan prvak je baleta. Pošao je očevim stopama, pa je i on imao uspješnu karijeru.

Okupljaju se brojni prijatelji oko Radomira i njegove supruge. Zatekli smo i Krsta Baletića, arhitektu, čoveka koji je zaslužan za oživljavanje škole baleta u Nikšiću. Radomir je zbog toga srećan.

– Ljubitelji baleta u Nikšiću našli su se u situaciji kao oni u čuvenom Pirandelovom komadu “Šest lica traži pisca”, da pronađu najbolji način kako da se djeci balet približi kao igra. Posao im je olakšan jer podvig koji je Radomir napravio biće im zvezda vodilja – dodaje Baletić.

Tu je i nekadašnji bokser Branko Knežević, koji nije plesao na baletskim daskama, već između konopaca.

– Mnogi glumci, poput Žan-Klod van Dama, koji su se uspješno oprobali u borilačkim, čak i ekstremnim sportovima, prolazili su škole baleta. Pamtim njegovu scenu u jednom filmu kada izvodi mušku špagu u vazduhu. Samo za taj detalj trebalo je provesti više sati vježbajući balet – objašnjava Knežević. – Rade je napravio čudo u svojoj karijeri i zbog toga smo ponosni i mi, njegove komšije.

 Tekst preuzet iz Večernjih Novosti i Nikšićkih novina