Korak po korak, uspjeh za uspjehom. Velika motivacija i jasan cilj doveli su Radula Krulanovića do zasluženog mjesta u prvom timu omladinaca Fudbalskog kluba “Sutjeska“, ali i reprezentacije Crne Gore.

Sportom je počeo da se bavi od četvrtog razreda osnovne škole ostvarivši prve fudbalske lekcije u Fudbalskom klubu ”Župa”. Uz društvo i pruženu priliku da se upišu u klub, koji će im pomoći da fudbal ne bude samo dječija igra, počeo je da voli fudbal i posvećuje mu se. Iako je to mogao biti bilo koji drugi sport, izbor ipak nije bio težak, jer je imao samo jedan klub u koji je mogao da se upiše. Pošto nije imao previše obaveza mogao je da stiže sve, ali nije imao ozbiljnu namjeru da mu se toliko posveti. Vremenom je sve više osjećao ljubav i bliskost sa ovim sportom. Od nekadašnjeg rekreativnog bavljenja danas je daleko dogurao.

Čak ni izbor pozicije koju će igrati praktično nije bio na njemu. „Kako u FK Župa nije bilo dovoljno djece da se prave posebni timovi po uzrastu, igrao sam i desno i lijevo krilo i sve drugo što sam stigao.“ kaže Radule kroz smijeh. Već kada je prešao u “FK Sutjeska“ prije dvije godine, igrao je pozicije koje su mu više odgovarale. Skromno kaže da njegova pozicija jeste bitna, ali da su ipak bitniji vezni igrači, koji su posrednici i u akciji i u odbrani.

O svjetskim klubovima još ne razmišlja, jer su to za njega velike i daleke želje. „Sad mi je prvi i najvažniji cilj da zaigram za prvi tim “Sutjeske“, jer treba da igram još jednu godinu u omladinskom timu, da se još malo bolje pokažem. A onda sledeće godine, ako Bog da, možda i ispunim svoju želju. Za kasnije ćemo vidjeti, neka sve ide redom.“

Iako će nekima čudno zvučati, kaže da nema fudbalskog idola. „Od kako sam počeo da treniram i igram samo mi je bio cilj da radim na sebi i napredujem sve više. I Mesi i Ronaldo i svi dobri igrači su odlični, ali ja nijesam nikad rekao da bi volio da budem kao neki od njih, već sam se trudio da svoju karijeru gradim kako znam. Gledam utakmice, pratim sve, od toga kako se kreću, kako igraju, gledam poteze, kako daju golove, jer se od njih može naučiti mnogo toga dobrog“, priča ovaj mladi sportista.

Kako još uvijek pohađa srednju školu prolazi kroz mnogo težak raspored obaveza. Ranije je malo vremena provodio kući, tek toliko da prespava. Prvo škola, a odmah zatim i trening dovodili su do toga da i po 12 sati dnevno bude u gradu. Međutim, iako je bilo naporno, zbog uspjeha koji je postizao, imao je sve veću motivaciju i volju. Kako je rekao, ne postoji ništa bolje od osjećaja nastupanje pred punim stadionom, atmosfere koju prave navijači željni pobjede, pa mu više nista nije bilo teško.

U svoju ekipu vjeruje i nada se da će uspjeti da se izbore za naredna takmičenja. Uz zajedničku želju i volju uspjeh je izvjestan. „Mi se lijepo slažemo svi, gledamo svoj tim kao drugu porodicu. Vjerujem u nas, mislim da možemo mnogo postići, a i značilo bi svakom od nas koji imamo želju da idemo ka boljim pozicijama.“

Na pitanje planira li da ostane u ovom klubu i dalje kaže: „Ja volim Sutjesku, volim svoj grad, volim ekipu, moje trenere, prvo Veska Draškovića sa kojim sam počeo i Dragana Mijanovića sa kojim sad treniram. Njima sam najviše zahvalan zbog svega što su učinili za mene i pomogli mi da postignem nešto u svom životu, pa ih tako slušam za sve što me savjetuju. Da nije bilo njih koji su toliko truda i upornosti uložili u moj napredak i koji su više od svih vjerovali u mene, ko zna da li bih dogurao dovde. Tako da idem polako i ostajem ovdje za sad.“

Sa posebnim zadovoljstvom priča o tome kako je počeo da igra i za reprezentaciju Crne Gore. “Tada su bile Evropske kvalifikacije, koje smo igrali u Bjelorusiji i u Podgorici. U početku sam mislio da bih volio da igram za reprezentaciju. I poslije dva mjeseca kad sam dobio poziv to me je oduševilo i motivisalojoš više da radim na sebi i svom uspjehu i da se pokažem još bolje. A dao sam sve od sebe, kao nagrada za to dočekao sam i taj poziv.“

Pošto mu je motivacija jako bitna pronalazi je i u pohvalama koje dobija od svojih Župljana. Osjeća da su ponosni na njega, pa zbog njih i svog porijekla želi da opravda sve ono lijepo što misle o njemu. Iako su mlađi možda više upoznati, jave mu se i stariji Župljani da mu čestitaju i iskažu poštovanje zbog toga što je postigao.

Da bi se u Župi stvorili uslovi za trening, ne samo fudbala nego i ostalih sportova, potrebno je ulaganje, ali… „Novac jeste potreban da bi se napravio prvo stadion, pa sve ostalo, da bi se stekli pristojini uslovi, ali više je do volje i želje, jer novac ne može to da kupi. Iz iskustva znam koliko je Vesko, moj prvi trener, uložio napora da bi mi učestvovali na takmičenjima i kako bi nas pokrenuo. Mnogo talenata je u Župi propalo“, ali ih i sad ima dosta. I veliku želju imam da, ako uspijem, jednog dana pomognem Župi i mlađim generacijama kako bi se stvorili bolji uslovi.“

Osim upornosti i truda, da bi došao do uspjeha potrebna je podrška koju ima od porodice, roditelja, braće i sestre. „Nije lako biti toliko aktivan, sve stizati, ali oni su vjerovali u mene i trudili se da mi što više pomognu na svaki mogući način. Osim njih, tu je uvijek bilo moje društvo i moja djevojka. Kad god imam slobodnog vremena posvetim se njoj, jer mi ona daje podršku kad god mi treba, uvijek je uz mene i kad slavim pobjedu i kada moram da organizujem vrijeme i kada mi je teško. Nema ljepšeg osjećaja nego kad znate da možete da računate na nekoga u svakom trenutku.“

Da bi se Župljani izborili za bolje mjesto u fudbalskom svijetu kaže: „Ja najbolje znam da nije lako, ali sve je stvar u tome koliko ste voljni da se odričete nekih stvari da bi se posvetili onome što ste izabrali kao svoj put u životu. Mnogo je faktora koji utiču na razvoj, ali mislim da ako je namjera prava, a cilj jasan, može se postići dobar rezultat. Moraju vjerovati u sebe i posvetiti se tome. I mora se imati na umu da nije sve u talentu, on je možda 30%, a ostalo je sve lični rad i trud.“

Ostalo je samo, na kraju, da Radulu poželimo puno uspjeha, i da se nadamo da će nastaviti pravim putem, ali i inspirisati mlade da se više bave sportom.

Jelka Filipović