Ideja o organizovanju 15. oktobra kao Međunarodnog dana žena na selu pokrenuta je na konferenciji UN posvećenoj ženama održanoj u Pekingu 1995. godine. Tada je dogovoreno da se ovaj datum posveti svim seoskim ženama u svijetu, kao i njihovim problemima.

Naše majke, sestre, bake koje žive na selu i koje svakodnevnmo, kako u kućnim poslovima, tako i kroz teške poslove u poljoprivredi daju sve kako bi prehranile porodicu često puta bivaju zaboravljene i od najbližih.  Zapostavljajući sebe, svoj život sve one nesebično u vrlo teškim uslovima provode svoj život daleko od raskoši kojom se razmeću žene npr. recimo u Podgorici. Njihov rad nije plaćen i društveno vrednovan, iako one u potpunosti obavljaju poslove značajne za čitavu zajednicu i društvo.

I pored činjenice koliko je njihov život naporan društvo ne vodi brigu da im obezbijedi osnovne uslove za život. One često i po nekloliko stotina metara na leđima u 21 vijeku nose vodu živeći bez struje i sa lošim putevima.

Zaboravljene i na margini žene u ruralnim oblastima Crne Gore i ne znaju da imaju svoj dan. Njih se društvo samo sjeća kad treba da glasaju, pa opet život da nastave po starom i tako do sledećih izbora.

Povodom Međunarodnog dana žena sa sela, Generalni sekretar UN je istakao: „Kada ženama omogućimo pristup poljoprivrednim i prirodnim resursima proizvodnje, mi ih osnažujemo. One, za uzvrat, mogu doprineti smanjenju siromaštva i jačanju sposobnosti svojih zajednica da se bore sa efektima klimatskih promena, degaradacije zemljišta i raseljavanja. To koristi svim ljudima.“

Ove riječi su nažalost samo dobro zvuče, ali nije mnogo učinjeno da se stvari promijene, što se odnosi dobrim dijelom i na našu Župu.

Ovo nije čestitka već poziv da se država konačno okrene ljudima na margini i oslušne koje su to njihove potrebe da bi se njihov život bar malo poboljšao. One toliko daju svima nama, a tako malo im treba za sreću. Stvorimo im bar uslove za normalan život.