Povodom teksta ,,U četničkom obruču“ autora Slavenka Jovanovića, objavljenom u Pobjedi u neđelju 24. marta, u kojem je pisano o pokušaju oslobađanja Kolašina i pogibiji partizanskih boraca u martu 1942. godine, našoj redakciji obratio se Nikšićanin Zdravko Filipović.

– U Jovanovićevom tekstu piše da je u tim borbama učestvovao i Nikšićki partizanski odred, pa treba pomenuti i šest župskih partizanskih bombaša i jednog sa Bršna koji su tog 20. marta 1942. godine svi ranjeni, pa dotučeni metkom u čelo od strane četničkih vođa Ljuba Minića i Vula Vlahovića. To je, poslije bitke na Glasincu (18-21. oktobar 1914) kada su u jednom danu poginula 34 Župljana, najveća tragedija župskih boraca – rekao je Filipović za Pobjedu.

DA SE NE ZABORAVI…

Da bi detaljno dočarao ulogu hrabrih Župljana i brutalnost njihovog stradanja, Zdravko Filipović nam je dostavio svoju priču ,,Župa da ne zaboravi“ iz knjige ,,Intervjui“. U nastavku tekst objavljujemo integralno.

– Bilo je u istoriji Nikšićke Župe mnogo nesreća i pogibija, mnogo tužnih događaja. Vodili su Župljani puno oslobodilačkih ratova i to u vrlo teškim uslovima i jako podijeljenom društvu. Prošli su borbe sa Turcima, Austrougarima, četnicima, Italijanima… Preživjeli su Župljani bjelaše, zelenaše, četnike, glad, sušu i nemaštinu. Kako je napisao dr Novak Adžić, u Župi je bilo oko 600 pušaka u vrijeme Komitskog pokreta. Mnogi Župljani su učesnici Božićnog ustanka, svjedoci stradanja Franja Ferjančića, a najpoznatiji župski komiti bili su: Dragiša Bojović, Radojica Vojinović, Jagoš Mušikić, Marojevići, braća Mićkovići i drugi.

Na Poljicama kod Nikšića, Nikšićki udarni bataljon dobija hitnu naredbu: brzim maršom u toku noći krenuti u borbu za oslobođenje Kolašina koji su bili zaposjeli italijanski okupatori, četnici Pavla Đurišića i domaći izdajnici.

U dobrovoljce bombaše iz odreda javlja se sedam Župskih heroja:

– Filipović (Petra) Milan – Miśa, rođen 1922.g. u selu Bastaji

– Bezmarević (Pavla) Milivoje, rođen 1910.g. u selu Kuta

– Miletić (Radomira) Obrad, rođen 1920.g. u Starom Selu

– Tomić (Radoja) Sava, rođen 1924.g. u selu Kuta

– Džoganović (Vidaka) Milovan, rođen 1921.g. u selu Kuta

– Šundić (Rista) Đorđije, rođen 1923.g. u Vasiljevićima

Sa šestoricom župskih bombaša učestvuje i Mirjačić (Nikole) Milovan, rođ.1920.g. na Bršnu.

SEDAM BOMBAŠA

U ranim jutarnjim satima otpočeo je napad na grad Kolašin i jako italijansko – četničko utvrđenje. Sedam bombaša je bilo vrlo blizu do neprijateljskih bunkera. Bacali su bombe ,,kragujevke“ na bunkere i utvrđenja. Vođena je teška i neravnopravna borba.

Kada je rukovodstvo Nikšićkog odreda procijenilo da je borba protiv ukopanih u bunkerima neprijateljskih vojnika i italijanske artiljerije dalje vrlo rizična, poslato je preko kurira naređenje za odstupanje i hitno povlačenje. Do sedmorice bombaša naređenje o povlačenju nije stiglo, zašto to niko nikada nije saznao i oni su i dalje vodili borbu bacajući bombe, ne ostavljajući ni onu posljednju za svoj život.

Sakupilo se ovih sedam hrabrih momaka pod jedno veliko drvo, a onda je nebo zaparala neprijateljska granata i svih sedam bombaša razbacalo i poranjavalo. Neki od boraca nema stomaka, ruku, nogu, krvave glave, nagorjela tijela… Nijedan od njih nema bombu da pod sebe baci, čuli su se samo jauci, pozivanje u pomoć i riječi: vode, vode, vode…

Kada se borba potpuno utišala, četnici po svom starom ,,ratničkom“ običaju kreću u pretragu terena. Pretragu vodi četnički komandant zamjenik Pavla Đurišića, mještanin pukovnik Ljubo Minić i njegov šura Vule Vlahović. Ova dvojica mještana, zlikovaca i izdajnika bili su poznati po tome što su zarobili 12 mladih momaka iz sela oko Kolašina i sve ih javno strijeljali, tako je tu bilo njihovih rođaka, kumova i komšija.

Ranjene župske bombaše Minić i Vlahović brzo i lako su pronašli i onako ranjene i okrvavljene počeli provocirati: ,,Evo ti hladne vode, partizansko kuče, vidi na što ličite, ni rođena majka vas ne bi poznala, neće se od vas imati šta zalelekati“.

Ranjeni župski bombaši im nijesu ostajali dužni nego onako, bez djelova tijela, su im odgovarali: ,,Vlahoviću, četnička pijana mulo, izdajniče, prodana dušu, osramotio si Crnu Goru, Veljka Vlahovića i Španiju“.

Svih sedam bombaša je likvidirano metkom u čelo i ,,ovjerom“ metkom u ranjeno tijelo.

Potvrdu svega ovoga je dao mještanin Ćiro Kovijanić koji je u toku noći sahranio neka mrtva tijela. Moga strica Milana (Miśu) Filipovića ponio je na leđa i sahranio ga u selu Vrela.

Neka tijela mrtvih bombaša su ubrzo dopremljena u Župu i sahranjena uz najveće počasti, a neka su vraćena tek poslije dvije godine, prateći one Njegoševe stihove: ,,Đe je zrno klicu zametnulo, tu neka i plodom počine“.

Osim ovog teksta, Filipović je napisao i epsku guslarsku pjesmu o tom događaju i snimljen je CD.

– I na kraju, poruka Župljanima koji su u roku od 15 minuta izgubili šest mladića u cvijetu mladosti: Može se praštati, ali se nikada ne smije zaboraviti – zaključio je Zdravko Filipović.

O autoru priče

Autor priče o stradanju župskih bombaša Zdravko Puniše (Muja) Filipović rođen je 1953. godine u selu Bastaji – Župa Nikšićka. Osnovnu školu završio je u Župi, srednju tehničku u Nikšiću, a studije metalurgije kao stipendista Željezare Nikšić u Skoplju 1980. godine.

Radio je u Željezari kao upravnik pogona, šef metalurškog laboratorijuma, direktor sektora kvaliDo sada je napisao i izdao knjige: ,,Tuge i radosti na stazama života“, ,,Intervjui kuku lele, majko“, ,,Župski Don Žuan“, ,,Fićo i alija“, ,,Zanzibarske drame i događaji“, ,,Jado“, ,,Alija u ulici Ratka Mladića“ i ,,Župljani na onom svijetu“.

Napisao je pjesme za 13 guslarskih CD-ova. Član je guslarskog društva ,,Drama“ iz Podgorice i član Izvršnog odbora Udruženja guslara Crne Gore.

Autor je porodičnog stabla sela Bastaji u Župi. Penzionisan je 2012. godine.

 Izvor: www.pobjeda.me