Marojević Vasko, plemenski kapetan rodom je iz sela Morakova. Isticao se hrabrošću kroz balkanske ratove. Bio je jedan od vođa župskih komita Pored ostalih odlikovanja nosilac je Obilića medalje.

NUŽNO IZBJEGLIŠTVO

Kad je faktički rasformirana, demobilisana, crnogorska vojska u Italiji i kada su italijanske vlasti donijele odluku da se politički aktivni Crnogorci protjeraju sa njene teritorije, veća grupa od više od 60 Crnogoraca u egzilu u Italiji, na čelu sa oficirima Krstom Zrnovim Popovićem, Živkom M. Nikčevićem, Markom A. Matanovićem i Vaskom G. Marojevićem i drugima otišla je, silom prilika, u novo izbjeglištvo – u daleku Argentinu.

Oni su krenuli iz Napulja 18. januara 1922. godine. U Argentinu su stigli 14. februara 1922. godine, nakon skoro jednomjesečne, prekookeanske, plovidbe brodom. Iz Argentine kolonija crnogorskih emigranata, na čelu sa Krstom Popovićem, Živkom M. Nikčevićem, Vaskom Marojevićem i Markom Matanovićem, održavala je stalnu prepisku i komunikaciju sa crnogorskom Vladom u Rimu na čijem se čelu tada nalazio divizijar Milutin M. Vučinić. Ova grupa crnogorskih političkih emigranata je održavala stalnu vezu sa Generalnim crnogorskim konzulatom u Buenos Airesu, na čijem se čelu nalazio Žerv Kazo, koji ih je i lično dočekao prilikom njihovog dolaska u Argentinu. On se zalagao kod argentinskih vlasti da im se dodijeli zemlja na koju bi se naselili i od koje bi ostvarivali sredstva za izdržavanje. Oni su u Argentini željeli da budu privremeno nastanjeni i stalno su živjeli u žudnji i iščekivanju da se stvore uslovi da se nastavi, u realnom značenju, borba za vaspostavu i obnovu nezavisnosti Crne Gore o čemu svjedoče i njihova pisma u crnogorskim emigrantskim krugovima u Evropi.

Uoči i tokom zasijedanja Đenovske konferencije 1922. godine, grupa crnogorskih emigranata u Argentini: Krsto Z. Popović, Živko M. Nikčević, Marko A. Matanović i Vasko G. Marojević uputili su predsjedniku crnogorske Vlade u Rimu, divizijaru Milutinu M. Vučiniću 16. februara 1922. godine pismo, u kojemu protestuju ,,zbog zavjereničke politike u odnosu na Crnu Goru koju vode pojedine velike sile i u kojemu traže da se crnogorskom narodu omogući da slobodno i suvereno odlučuje o sudbini svoje države okupirane i anektirane od strane Srbije“.

(Original tog pisma nalazi se u Državnom arhivu Crne Gore, Cetinje, Komanda Crnogorskih trupa, f. 81. To pismo je objavio dr Danilo Radojević u časopisu ,,Matica“, broj 15/16, Cetinje-Podgorica, jesen/zima 2003. godine).

U tome pismu od 16. februara 1922. godine oni, pored ostalog, ističu da su stigli u Argentinu i da ih je vrlo lijepo primio na preporuku divizijara Milutina Vučinića tamošnji generalni crnogorski konzul Žerv Kazo. Ističu da su svi njihovi pokušaji da im se dodijeli od strane argentinskih vlasti državna zemlja za stanovanje i izdržavanje, ostali bez uspjeha, jer ih je prevario jedan tamošnji francuski veleposjednik, kako oni ističu, izgleda pod uticajem srpskih agenata, koje ,,na svu prešu rade da se ne učini nikakva organizacija crnogorska“, te ti agenti čine da se na svakom koraku ,,rastroje Crnogorci“.

Oni opisuju svoj mučenički život, pun oskudice i permanentne borbe za golu egzistenciju, kojeg provode u argentinskim izgnaničkim danima. Ističu da se u Argentini nalaze silom prilika i privremeno, a da će je napustiti ako ih pozove crnogorska Vlada i ako dođe do vaspostave Crne Gore.

U tome pismu oni se žale na aktivnost tamošnjeg iseljeničkog srpskog društva ,,Jadran“, koje izdaje svoj list, a njegovi članovi i agitatori ,,neprestano šire propagandu za Srbiju, na svakom mjestu i svuda rade da ubijaju ugled Crne Gore i obmanjuju Crnogorce, na čemu troše veliki novac“. Potom ističu da hoće da oforme jednu crnogorsku organizaciju, ali da veliki problem u tome predstavlja činjenica da su Crnogorci nepovezani svuda po Argentini i da im nedostaju neophodna sredstva. Naglašavaju i to da su među crnogorskim iseljenicima u Argentini skupili 150 peča ,,za dva protesta koji će se ovih dana telegrafski uputiti od strane Crnogoraca iz Argentine, predsjedniku Konferencije u Đenovi, za pravo i čast Crne Gore, a drugi za Poenkarea, da izvrši obećanja koja je dao Blaženopočivšem kralju Nikoli, u ime svoje i saveznika“.

Krsto Popović, Živko Nikčević, Vasko Marojević i Marko Matanović to pismo iz Buenos Airesa 16. februara 1922. godine završavaju i najsrdačnijim pozdravima upućenim Milutinu Vučiniću, Jovanu Plamencu, Peru Šoću i Vladimiru Đ. Popoviću, koji su se tada nalazili u Italiji, ,,sa željom da se, ako Bog da, brzo tamo vidimo, a otole u našu milu Domovinu – slobodnu Crnu Goru. Sve po nešto radimo, a sve nam se ne mili, jer su nam sve misli za tamo. Da nam se dade ova Argentina ne bi nam se milila“, tvrde pomenuti crnogorski suverenisti, patrioti i emigranti.

Izvor: Kolijevka plemena Nikšići i dnevni list Pobjeda