Životna priča kolosa čovjeka i sportiste van svoga vremena Miloša Jakovljevića, interesantna je i van ringa. Ovaj čudan i neobičan, a ipak veoma jednostavan čovjek rođen u Župi Nikšićkoj 1926. godine, kao da je u sebi skupio snagu svih župskih kolosa planina Žurimova, Borovnika, Prekornice, Maganika…

Nimalo lak život u teškom vremenu, ovaj Župljanin više od svega volio je snjegove svoga zavičaja i ta ljubav umnogome je predodredila njegov životni put.

Drugi svjetski rat Miloš Jakovljević, prošao je od početka do kraja junački… Sa svojim bratom od strica, Milivojem, Miloš je sa sedamnaest godina otišao u partizane… U bici kod Kolašina, isti metak mu je usmrtio strica, zarivši mu se u nogu. Nosio je taj metak cijelog vijeka… Ni rat ga nije mogao slomiti. Mlad i stasit, bio je kadar stići i uteći.

Iz rata je izašao sa dvije rane, a dok je bio na odsluženju vojnog roka u Kragujevcu, 1949. godine, počeo je da boksuje za armiju. Kada se vratio u Nikšić nastavio je boksovati kao teškaš deset godina. Godine 1946. Miloš Jakovljević odlazi u Vojvodinu, Crvenku, da traži sreću, ljepši život. Voda i klima, ali i nostalgija mnogo loše utiču na njegovo zdravlje, pa se 1949. vraća se u Župu Nikšićku, zajedno sa suprugom Đurđom, rodom sa Cetinja, koja je sa svojim bližnjima bila kolnizirala u Lovćenac. Jedno za drugim, Gospod uzima četvoro njihovo djece. Uvijek je bila zima, Đurđa bi na leđa namjestila drvenu kolijevku, i kroz dubok snijeg, prtili bi put prema Nikšiću tražeći spas svome djetetu… Ljekar je uvijek samo konstatovao smrt… Godine 1952. rađa se Bosa. Spava zajedno sa ocem i djetinjstvo provodi u njegovoj sjenci, izgleda dovoljno moćnoj da joj očuva život…

Prvi zvanični boks meč u Nikšiću održan je u sezoni 1949/50. godine, na tadašnjem stadionu FK „Sutjeska“ iza Saborne crkve. U ovom meču učestvovalo je dosta Nikšićana, koji su bili gotovo djeca, početnici u ovom sportu, a borili su se protiv trojice iskusnijih i poznatijih boksera, inače vojnika. U najtežoj kategoriji u ekipi Nikšićana pojavio se, kasnije legendarni, Miloš Jakovljević, koji je već nakon nekoliko mečeva dobio nadimak „Župski torpedo“. Ovaj nesavladivi gigant teške kategorije, strahovit udarač, s lakoćom je nokautirao sve svoje protivnike i izazivao divljenje gledalaca, koji su u velikom broju dolazili na mečeve samo njega da vide, pa je zbog toga na posterima posebno naglašavano, odnosno dopisivano, da u meču boksuje Jakovljević. O njegovom udarcu, za koji se govorilo da „ubija vola“, i danas se pričaju priče. Svaki njegov rival je nakon meča završio u bolnici.

Jedan njegov meč pamtiću dok sam živ, kaže Tomislav Tošo Grgurević, tadašnji bokser, trener i sudija u klubu, kasnije izvrstan fudbaler: ‘’Na prvi susret u Dubrovniku 1954. godine, Miloš nije otputovao, ali za revanš u Nikšiću neko je od nas otišao u Župu da moli Jakovljevića da nastupi (on inače nikada nije trenirao). Protivnik u tom susretu bio mu je, niko drugi do Damjanović, prvak Jugoslavije, pojačanje Dubrovčana iz Splita. Borba dva kolosa, koja će mi zauvijek ostati u sjećanju, bila je uzbudljiva, žestoka sa dramatičnim tokom. „Torpedo“ je bio bolji, publika je bila zadivljena, a ja sam bio u tom meču sudija u ringu.’’

Apsolutni i višestruki prvak Crne Gore i Jugoslavije u super teškoj kategoriji, Miloš je samo jednom, negdje početkom karijere izgubio jedan meč. Nikada nije imao trening… Slijedi 88 pobjeda, većinom – u prvoj rundi. Na meč bi dotrčao u vunjenim čarapama, za njega nijesu postojale patike – nosio je broj 48. Rukama bi, kao slamke, raširio gvozdene rešetke stadiona i popeo se na ring… Brzo, našao bi način da plasira udarac. I, kraj… Ali, Evropska bokserska konfederacija mu zabranjuje bavljenje boksom. Udarao je suviše snažno, moćno… Njegov stric Mileta traži da Miloš dođe kod njega u Toronto, i postane novi Muhamed Ali. Miloš odbija… Više od svega, volio je snjegove svoga zavičaja…

Kroz čudno tih suton, kao da se prema Nebesima širi bukova šuma iz djetinjstva, mašte Bose Pavićević, rođene Jakovljević (1952)… koja gaji dio sjećanja iz života svog oca u Župi tih davnih godina:

‘’Otac i mati pale korov… Ona, mala hoće da pomogne. Imala je samo četiri godine… I šuma je planula, i požar zahvaća i državno gazdinstvo… Kazne su bile drastične. Miloša čeka robija. Odlazi kod Blaža Jovanovića koji ga momentalno oslobađa… Nastavlja da se bori za svoju porodicu. Sada ih ima petoro, 54. i 57. su rođeni Mileta i Milinko… Jednom su mu rekli da će biti velika oluja, i da u štalu unese ždrebe da se ne bi smrzlo. Bilo je kasno, i bio je umoran, pospan… Ujutru su pred štalom našli smrznuto ždrebe. Miloš je greškom unio kobilu, bio je toliko snažan… Prepliću se događaji, kao da zrak ispunjava miris sijena sa Kapetanovog jezera… Seljaci ga u volovskim zapregama – sankama, gone u Župu… Miloševa zaprega je posljednja, jer, ako bi se neka zaglavila u snijegu – jedino on ima snagu da je izvuče… U kasnu noć, zaprege stižu… Pod drhtavom svjetlošću fenjera, naziru se Miloševi volovi… Ali, nema njega… Lako zaključuju da je negdje upao u škripu koja je bila prekrivena snijegom… Nalaze ga posle tri dana i tri noći. Kolju jagnjad i ogromno, smrznuto tijelo obavijaju krvavom kožom, u nadi da će se vratiti život… Četvrtog dana, div ustaje…
„Od bezbroj događaja, šta izdvojiti… Jednom, otac je odnio na Nikšićku pjacu mjeh kajmaka… Naišla je gospođa Vilotijević, profesorica, i zamolila ga da cio kajmak odnese do njene kuće… Tamo se izvinila i rekla da gospon tata i gospon mama nisu tu, i da za novac dođe drugi dan… Ali, kasnije mu je rekla da je on pogriješio, i da to znaju i gospon tata i gospon mama, te da nikakav kajmak nije donio u tu kuću… Miloš se vratio u Župsku kafanu, ispričao sve i rekao da ne zna šta se sa njim događa… Objasnili su mu da su u pitanju prevaranti kojima svako gleda kroz prste, jer u protivnom djeci stvaraju probleme u školi… Vratio se, nije se osvrtao ni na gospon tatu, ni na gospon mamu, nego im je demolirao kuću… Na kraju im je poručio da će ga tek sanjati, ako čuje da su bilo koga još pokrali, ili da su ijedno dijete više maltretirali… Više od svega, volio je pravdu…

Radilo se teško, od zraka do mraka. Sa mnogo znoja, domaćinstvo Jakovljevića se uvećava… Radi se nova kuća. Otac gasi kreč u šumi, Bosa na konju nosi po dvije korpe kreča do majke koja ih istovara… I onda, nesreća. Dijete pada sa konja, i otvoreni prelom lijeve ruke u laktu… Miloš je odmah odnosi kod Steva Beatovića, nadriljekara…
„Kako mi je povukao ruku, tako sam ga šinula nogom. Kasnije je tvrdio da je zbog toga pogrešno namjestio kosti… Mjesec dana me previjao i bilo je sve gore…“
Na kraju, Beatović od Miloša Jakovljevića traži da nikom ne kaže da je on liječio njegovo dijete. Miloš je bio visok dva metra, i jednom rukom ga hvata za vrat i podiže od zemlje. Dotrčavaju seljani i mole da ga pusti… Miloš otvara šaku, i Beatović pada na zemlju. Na ivicu svijesti, ali živ… Nova kuća se prodaje da bi se dijete liječilo u Risnu… Ubrzo, te iste 1959. godine, Jakovljević sa porodicom odlazi u Vojvodinu. Zdrastveno stanje njegove kćerke se pogoršava… Na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, planiraju da izvrše amputaciju ruke od ramena…
„Rekla sam tati da ću se ubiti ako to urade…“
Tada, kao da je poslao Bog, a možda i jeste, Milošu prilazi čudno lijepa žena…
„Poznaješ li me?“
„Ne…“
„Sjećaš li se koliko si plakao kada ti je poginuo brat, Milivoje…“
„Da…“
„Ja sam te tada operisala…“
Miloš prepoznaje nekadašnju partizansku ljekarku. Ispričao joj je sve. Ona mu saopštava da se tu nalazi njen profesor sa Zagrebačkog sveučilišta i da će ga zamoliti da pokuša operaciju. Zahvat traje šest sati… Vrši se transplatacija zgloba, vena i tetiva dječaka koji je stradao u saobraćajnoj nesreći… Operacija uspijeva. Bila je to preteča najsavremenijeg dostignuća medicine. Bosine slike su u svim novinama… Poslije nekoliko mjeseci, Miloš sa lancem od najfinijeg zlata koji je za tu priliku stigao iz Italije, odlazi na VMA i traži ljekarku… Ne dozvoljavaju mu da uđe i odbijaju da daju bilo kakvu informaciju… Ulazi na silu… Ali… Pred ordinacijom ga sreta njena posmrtna plakata… Kao da je tada zamuklo vrijeme i zauvijek se zaustavilo klatno velikog, starinskog sata… I kao da više nikada ništa nije moglo biti lijepo kao nekada…

Jakovljević 1961. godine, blizu Vrbasa kupuje salaš. Tomanov salaš… Toman je bio Jevrej koga su ubili nacisti, zajedno sa većinom njegove porodice… Počinje da se bavi i trgovinom, i vojvođansku žitnicu prevozi, prodaje u Crnoj Gori i gradi kuću u Tivtu… Tih godina, u lokalnim novinama izlazi vijest da gosti mogu ponovo biti bezbrižni u čuvenom restoranu „Central“, te da se o redu stara Miloš Jakovljević…

„Ako bi se neko napio, tata bi ga unio u kola i odbacio kući, da ga ne bi dohvatila policija… Policija je tada tukla, mnogo…“
Markantan i omiljen, Miloš je rado pozivan u zvanice… Jedna svadba je ostala zapamćena po događaju koji je prerastao u anegdotu o Mađaru i buretu… Pjani Mađar je rekao da sve Crnogorce treba po kratkom postupku… Miloš ga je uhvatio za vrat, okrenuo ga naopako, i glavu mu spustio u bure… Čovjek je neko vrijeme pustao klobuhe, pomamno batrgao rukama… I, smirio se… Svatovi su uzalud vukli Jakovljevića, nisu ga mogli pomjeriti više nego li planinu… Možda u posljednjem trenutku, kolos je izbacio Mađara iz bureta… I kad je došao k sebi, opet je ponovio isto… I opet, natrag u bure, i opet svatovi uzalud pokušavaju da pomjere Miloša… I opet oživljavaju Mađara koji, srećom, više nije imao snage da izusti ni riječ…’’
Miloš je vjerovao jedino u pošten rad, a uvijek mu je u duši bila Župa iz koje je kao mlad pošao. U Vrbasu je bio omiljen i u njemu je boksovao do 1967. godine. Boksovao je iz ljubavi, zdravlja, prijateljstva! Nikada nije trenirao, a uvijek je pobjeđivao. Njegova pojava na ringu izazivala je ovacije i u Vrbasu. U njemu su njegovi zemljaci vidjeli dio visokih, kršnih planina, a sa pobjedom su bivali opijeni. Utemeljio je i vodio istoimeni Bokserski klub i tiho kako je i živio, „Župski torpedo“ je iz ovog mirnog vojvođanskog grada otišao u legendu.

Izvor: novineniksica.me i slobodnarijec.me